Rečeno mi je da beba i ja nećemo preživeti

Zovem se Amanda Solomon. Kada sam saznala da sam trudna s najmlađim detetom, imala sam 38 godina i bila sam majka trojice dečaka od 9, 16 i 19 godina. Pobedila sam i rak – sa 24 godine imala sam ne-Hodžkinov limfom.

Nakon agresivne hemoterapije zbog raka, rečeno mi je da najverovatnije više neću moći da zatrudnim. Premda sam bila razočarana, imala sam dva prelepa dečaka i bila zahvalna za njih. Međutim, godinu dana nakon što sam završila s hemoterapijom, opet sam zatrudnela. Trudnoća je protekla divno i ja sam rodila još jednog zdravog dečaka.

Posle druge trudnoće, počela sam da imam obilna krvarenja za vreme ciklusa. Kada je treći sin imao dve godine, morala sam da idem na ablaciju endometrijuma, što podrazumeva spaljivanje sluzokože materice. Nakon toga uopšte nisam imala menstruaciju i doktorka mi je rekla da više neću moći da zatrudnim jer u materici više nije bilo dovoljno sluzokože u koju bi se beba usadila.

Možete zamisliti koliko sam se zaprepastila kada sam videla one dve ružičaste linije na testu za trudnoću. Iste nedelje otišla sam kod doktorke da potvrdim trudnoću. Rekla mi je da sam u petoj nedelji. Tog dana sam primetila blago krvarenje, no, doktorka je rekla da je sve u redu, ali da odem u urgentni centar ukoliko se krvarenje pojača jer je vanmaterična trudnoća prilično česta nakon ablacije.

U subotu sam počela obilno da krvarim, pa sam otišla u urgentni. Nakon dva ultrazvuka i vađenja krvi, potvrdili su spontani pobačaj. Bila sam skrhana.

Lekar u urgentnom je rekao da je video kako mi kroz grlić izlazi mali gestacijski mešak, te da očekujem da ću ga uskoro izbaciti, što se i desilo. Bila sam tužna, ali mi je bilo jasno da je verovatnoća za uspešnu trudnoću bila veoma mala.

Pokušala sam da nastavim sa uobičajenim aktivnostima, ali narednih šest nedelja i dalje sam se osećala grozno, pa sam rešila da uradim još jedan test za trudnoću kako bih videla da li u meni ima zaostalog hormona HCG zbog kog sam se možda tako osećala. Uradila sam test koji pored toga pokazuje i koliko je prošlo od poslednje ovulacije. Test je pokazao ne samo da sam trudna već i da sam u 12. nedelji! Odmah sam pozvala ordinaciju i pokušala da im objasnim da sam i dalje trudna, međutim, nisu me razumeli i zakazali su mi pregled za tri nedelje.

Bila sam unezverena! Nije bilo šanse da čekam tri nedelje da bih saznala šta mi se događa, a da pritom ne poludim. Otišla sam u najbliži Centar za kriznu trudnoću i tamo videla moju bebu kako se bezbrižno pomera i vrpolji u stomaku.

Kakvo olakšanje! Ispostavilo se da sam pobacila jednog blizanca.

Ponovo sam pozvala svoju doktorku i podrobnije joj objasnila situaciju, pa mi je zakazala pregled za sutradan.

„Žao mi je, ali stvarno bi trebalo da razmislite o tome da prekinete ovu trudnoću. Ovakva trudnoća nikada se ne završi dobro.” Kada mi je to rekla, kao da mi je nož zabila u srce.

Nisam mogla da verujem da ležim na stolu, u 12. nedelji trudnoće, i slušam doktorku kako izgovara te reči. Rekla je da me ta beba može ubiti. Ja, nepokolebljivi branitelj nerođene dece, sada sam se našla u situaciji koju tako često koriste kada zagovaraju i opravdavaju abortus.

Na trenutak mi je došlo da prasnem u histeričan smeh zbog tako ironične situacije. No, trenutak je brzo prošao i mene je ispunio strah jer sam shvatila da doktorka čeka da joj odgovorim.

Pored straha, preplavio me je i bes. Ta ista doktorka koja je upravo čula otkucaje srca deteta u meni, ta ista doktorka koja mi je na ultrazvuku pokazala kako se moja bebica pomera i kreće, sada mi je govorila da taj život treba da ugasim. Duboko sam udahnula i rekla da neću da ubijem bebu i da ću je nositi dokle god budem mogla, bez obzira na rizik. Ona je rekla da me razume, ali da više ne može da mi prati trudnoću i uputila me na specijalistu za visokorizične trunoće.

Bila sam strašno nervozna pre prvog pregleda. Šta ako me i ona bude nagovarala da abortiram? Međutim, neopravdano sam strahovala. Nova doktorka me je uzela za ruku i rekla mi da mi to možemo, da će biti teško, ali da ćemo moći da iznesemo trudnoću, a da pritom ne nastradamo ni beba ni ja. Koliko me je samo utešila i umirila!

U narednom periodu viđale smo se na dve nedelje. Problem s trudnoćom nakon ablacije jeste u tome što je sluzokoža u materici veoma istanjena i nedovoljna da se trudnoća održi. Postoji velika verovatnoća i od drugih komplikacija, kao što su placenta previja i placenta akreta. U 22. nedelji utvrđeno je da imam potpunu placentu previju, opasno stanje kod kog se posteljica priljubljuje uz grlić materice i sasvim ga prekriva. U 26. nedelji počelo je obilno krvarenje.

Dok smo išli u bolnicu, u glavi su mi se vrzmale misli o tome kako ćemo i beba i ja umreti. Iz mene je šikljala krv. Mislila sam da je nemoguće da beba preživi u takvim uslovima. Ipak, po prijemu u bolnicu, ispostavilo se da je beba dobro. Ja, međutim, nisam bila sjajno. Dali su mi steroide da bi moju devojčicu pripremili za prevremeni dolazak na svet. Mene su pripremali za sasvim očiglednu činjenicu da će devojčica biti prevremeno rođena beba.

Opet me je preplavio strah, ali sam izdržala. Dve nedelje sam krvarila u bolnici, ali beba je i dalje bila dobro. Zatim je krvarenje stalo. Lekari su bili suzdržano optimistični u proceni da ću možda izdržati do 33. nedelje. Tada su hteli da me porode carskim rezom i da mi istovremeno izvade matericu.

Nažalost, zbog teške trudnoće, morala sam da ostanem u bolnici sve do porođaja. Nikada nisam bila tako depresivna kao tada dok sam ležala u bolnici na sat vremena od kuće i dece. Zbližila sam se sa sestrama i kako sam im pričala o sebi, iz dana u dan je sve više sestara dolazilo da čuje moju priču. I pored neverovatnih stvari koje su svakodnevno viđale na poslu, shvatile su da je ova trudnoća jedno čudo i da su i one deo toga.

Lekari su me svaki dan obilazili i planirali porođaj. Sumnjali su da pored placente previje imam i placentu akretu – opasno stanje kod kog se posteljica preduboko usadi  u zid materice.

Kod placente akrete, može se desiti da se posteljica proširi na druge organe i da prilikom porođaja dođe do obilnog krvarenja, usled čega može doći do smrti majke, a ponekad i bebe. Na dan porođaja, pripremili su me za veliku operaciju: rezerve krvi su bile spremne, a ja sam išla u opštu anesteziju, s braunilama u rukama i na grudima. Prilikom porođaja, utvrdili su da sam povrh svega imala i placentu perkretu, najopasniji oblik akrete. Posteljica mi je probila matericu i urasla u bešiku i arterije.

Obilno sam krvarila za vreme operacije. Davali su mi krv, ali sam je i dalje gubila. Nakon šest sati u sali, zatvorili su me i priključili na aparat za održavanje života dok ne pronađu gde krvarim.

Mojoj porodici su rekli da su uradili sve što su mogli. Moja draga ćerkica Sejdi rođena je sa 2.260 g, smeštena na odeljenje za prevremeno rođene bebe i dobro je napredovala. Probudila sam se na intezivnoj nezi, priključena na respirator. Verenik mi je ispričao šta se desilo. Pokazao mi je bebine slike, a ja sam se oduševila što ima takvu volju za životom i što je pravi mali borac. Opet su me uspavali. Kada sam se probudila, vraćali su me iz operacione sale – pronašli su dve presečene arterije i sredili ih.

Bila sam živa i znala sam da ću dočekati da vidim ćerku. Susret sa Sejdi zauvek će mi biti jedna od najdražih uspomena. Sećam se da sam bila presrećna i da su me preplavili olakšanje i ponos. Sejdi i ja smo preživele!

Malo je reći da je Sejdi borac ili da njen život ima svrhu. Bog je zaista imao plan za ovo dete. Ja sam bila potrebna samo zato da je donesem na ovaj svet.

Oduvek sam se iz sve duše protivila abortusu i smatrala da je svačiji život važan, ma kako on nama delovao kratak ili beznačajan, ali ovo iskustvo predstavljalo je pravo iskušenje za mene. Bilo bi mnogo lakše da sam abortirala. Sam Bog zna da mi je na raspolaganju bilo svako moguće opravdanje za to. Ali ja sam se borila za Sejdi i svakog dana sam beskrajno zahvalna za to. Sejdi sada ima devet meseci i oduševljava svakoga ko je upozna.

Znam da Bog ima plan za nju i molim se da ova priča pruži priliku još jednom detetu da se rodi. Što se mene tiče, bilo bi dovoljno i kada bi samo to bila svrha zbog koje je Sejdi došla na svet.

 

Autor: Amanda Solomon, urednik i bloger @Life Defenders

Prevod preuzet sa sajta: pravoslavniroditelj.org

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*