Da li je čekanje izgubilo smisao u današnjem svetu?

Uzdržanje od polnih odnosa do braka danas se smatra zastarelim i nemogućim. Međutim, kao što je istina večna i neprolazna, i ne prilagođava se prolaznoj modi i trendovima, tako i devstvenost s vremenom ne gubi na važnosti i vrednosti. Štaviše, sve je više i naučnih istraživanja koja pokazuju da uzdržanje od odnosa do braka ima presudan uticaj na kasniju bračnu sreću i zadovoljstvo, kao i dugovečnost bračne zajednice.

Prenosimo odlična razmišljanja jedne devojke koja iščekuje venčanje sa svojim izabranikom i podseća nas na to da su neke osobe i događaji u životu i te kako vredni čekanja.

* * *

 

Čekati. Čini mi se da je ovaj glagol nepravedno potisnut iz savremenog rečnika. Sve nam je na dohvat ruke: mobilni telefoni, beskrajna reka društvenih mreža, pretrage na Guglu… Iz časa u čas tragamo za zabavom i želimo da zadovoljimo tu potrebu istog trenutka kada se u nama javi želja za njom.

Čim ogladnimo, tražimo najbliži restoran brze hrane da odmah utolimo glad. Čim nam je dosadno, tražimo najnoviji film koji ćemo pogledati na mobilnom telefonu. Čim dvoje počnu da izlaze, odmah žude za telom ovog drugog kako bi zadovoljili sopstvenu želju. I čim se desi neka poteškoća, trudimo se kako znamo i umemo da je okončamo.

Međutim, postoji jedan problem kod ovakvog mentaliteta brzog života – on ne može da promeni jednu važnu istinu, koja glasi ovako: ako je nešto dovoljno vredno da ga imamo ili doživimo, onda vredi i čekati da to dobijemo ili da nam se to desi.

Zemljoradnik čeka da porastu usevi, majka čeka svoje dete koje nosi u materici, vinar čeka da mu vino fermentiše i sazri, nevesta i ženik čekaju dan kada će postati jedno – dug je spisak stvari koje treba čekati.

One stvari u životu koje najviše vrede često od nas zahtevaju i najveću žrtvu – za takve stvari potrebno je žrtvovati vreme, a takođe i veliki deo sebe.

Čekanje je izgubilo svoju vrednost – a samim tim izgubila se i vrednost onoga što smo čekali. Štaviše, možda mi više i ne znamo šta to znači – čekati nešto.

Kada nešto čekamo, to možemo raditi pasivno – kada se dosađujemo i gunđamo zbog toga što se od nas traži da čekamo, ili aktivno – kada provodimo vreme pripremajući se za ono što će doći.

Prvi način dovodi do toga da nam je vreme koje provodimo u čekanju mrsko i stvara u nama osećaj da imamo pravo na željeni predmet jer nam se čini da smo ga i te kako zaslužili. Rezultat toga je umanjivanje vrednosti tog predmeta, do čega često dolazi zbog osećanja nezahvalnosti koje se javlja u nama.

Međutim, drugi način čekanja pruža nam vreme za lični rast. Daje nam priliku da istovremeno osetimo i tugu i radost: nadu zbog radosti koja će doći i čežnju koja nas primorava da se pripremimo za dolazak onoga što čekamo.

Ako zemljoradnik ne vodi računa o usevima, ili ako majka ne priprema svoj dom za dete, ili ako se mladenci ne pripremaju za to da svoje srce i telo predaju onom drugom – kada najzad dođe taj svečani trenutak koji su čekali, shvatiće da nisu spremni da prime to što su toliko dugo priželjkivali.

Možda su nam sve te situacije kada nešto iščekujemo zapravo date kao dar koji treba da nas podseti na to da je naš čitav život jedno veliko čekanje. Ponuđene su nam zaruke. Hristos, naš Ženik, ponudio nam je Svoje srce, Svoje telo i Svoju krunu. Ako na Njegov predlog kažemo „Da”, onda vreme koje imamo na zemlji provodimo čekajući povratak našeg Ženika koji je otišao da pripremi dom za Svoju voljenu, za Svoj narod. Kad sve bude spremno, vratiće se i obuhvatiti nas Svojom ljubavlju i odneti nas u Svoje Nebesko Carstvo.

U tom slučaju, ostaje nam da se zapitamo da li ćemo svoje vreme trošiti na pasivno ili aktivno čekanje. Kad se Hristos vrati, da li će zateći nevestu kako ga čeka spremna? Ili će reći isto što je rekao devojkama u Jevanđelju po Mateju (25:12), koje nisu ponele dovoljno ulja za svoje lampe: „Ne poznajem vas.”

U ovim danima, dok se spremamo za Roždestvo Hristovo, prisećamo se prvo dolaska našeg Spasitelja i pripremamo se za vreme kada će On opet doći. Najbolji primer savršenog čekanja za sve nas jeste jedna mlada devojka koja je prva na zemlji pripremila mesto za dolazak Gospoda. Djeva Marija nije čekala samo rođenje svog sina, kao što sve majke čine – ti dani predstavljaju i poslednje dane onog dugog čekanja jevrejskog naroda da dođe Spasitelj i da ih izbavi. Niko bolje od nje ne zna šta znači biti tako blizu nečega što najviše želimo i za čim najviše žudimo, pa ipak biti primoran da čekaš.

Ali zamislite radost koju je osetila kad se njeno čekanje okončalo i kad je pogledala u oči Gospodnje, poljubila lice Gospodnje i uzela Ga u naručje! Čekanje postaje nebitno kad pogledamo kakvu smo nagradu na kraju dobili.

Zato, dok čekamo Božić, setimo se da su najbolje stvari u životu vredne čekanja, i da nam je vreme koje provedemo čekajući dato kao dar da bismo se pripremili. Bez obzira na to na šta morate da čekate u životu, donesite odluku da ćete to iščekivati radosno i pripremati se s verom za dan kada ćete dobiti to što čekate. Dok to budete radili, još više ćete uvideti vrednost onoga što čekate. Budući da sam nevesta koja žudno iščekuje da se uda za svog ženika za sedam meseci, potvrđujem da to tačno.

 

Autor: Kejlin Kosloski

Za Centar prevela i prilagodila: Marija Stajić

Izvor: A Life of Waiting

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*