Zabrane, poslušnost i potreba za dečjom samostalnošću – Ilija Šugajev

Još nešto malo o zabranama. Veoma često čujemo i sami izgovaramo reči o tome da dete treba učiti sopstvenim primerom. Ali, u praksi se roditeljski lik ni izdaleka ne prenosi lako na decu. Iako u određenim uslovima deca lako ispunjavaju pravila i poštuju zabrane koje su roditelji odredili. Navešću primer.

Kad u kući ima mnogo dece, jedan od glavnih problema predstavlja spremanje kuće, pošto deca imaju zadivljujuću osobinu da prljaju. Da bismo se lakše borili protiv prljavštine u kući se uvodi zabrana: hrana se ne iznosi iz kuhinje, ne sme se jesti u sobama. Da bi zabrana bila delotvorna i da se deca ne bi vređala zbog zabrane svi odrasli moraju poštovati veoma važan uslov: zabrana važi za sve i uvek!

Svi mi lako u svom životu poštujemo zabranu: „Nemoj da iskačeš kroz prozor, inače ćeš poginuti.” Zato što je to zakon fizike, on deluje na sve i uvek. Zbog toga svaka zabrana treba da ima silu zakona fizike. U sobama se ne sme jesti: u sobama ne jedu ni mama, ni tata, ni baka, ni ujutru, ni uveče, ni za vreme gledanja filma, ni za vreme čitanja knjige – niko i nikad. Čim tata donese sendvič i sedne ispred televizora gledajući blagočestiv pravoslavni film, deca će izvući svoje zaključke. Kad otac po ko zna koji put zaustavlja dete kad iznese keks iz kuhinje, dete shvata da u principu u sobi može da se jede, ali tata to zabranjuje zato što tako hoće. Ispostavlja se da ova zabrana nije zakon, već tatina samovolja. I tu započinju dečje uvrede, sumnje, da tata ne daje keks zbog zlobe, zbog toga što ne voli dete. A kad tate nema, može se krišom nešto i ukrasti i odneti u dečju sobu, da bi se dete osladilo za vreme igre.

Evo zbog čega je sad ponekad opasno davati dete u dečji vrtić ili u školu. Ranije, u sovjetsko vreme, postojao je jedinstven pedagoški prostor: u porodici, u dečjem vrtiću, u školi, svuda su vladala ista pravila, isti zahtevi, koje je stvorio jedinstven ideološki sistem. Sad nema jedinstvene ideologije, zato roditelji moraju biti na oprezu i stalno se moraju zanimati za to kakva je atmosfera u dečjem vrtiću i školi. Nije čudo što mnogi pravoslavni roditelji pokušavaju da daju decu u pravoslavne gimnazije kako bi se zakoni koji se poštuju u školi podudarali sa zakonima koji vladaju kod kuće. Kad čovek do jedno 15–16 godina duhovno očvrsne, on će moći da se suprotstavi zakonima ateističkog sveta koji ga okružuje, a do tada roditelji treba pažljivo da motre na ono što okružuje dete.

Međutim, ponekad ima zabrana koje važe za decu, a što odrasli mogu da rade, na primer, da koriste šibice, uključuju različite aparate. Primera radi, pri večernjim molitvama mi palimo sveće. Kad su deca počela da rastu i ona su htela da pale sveće kao odrasli. To je normalna želja i pod našom kontrolom deca su počela da pale sveće. Zatim, deci se pod nadzorom odraslih dozvoljava da uključuju gas i da ga pale šibicama, ali zabrana važi za sve ostalo vreme. Međutim, ni odrasli u drugo vreme nikad ne koriste šibice.

Nepravilno je u potpunosti zabranjivati deci koja rastu ono što čine odrasli zbog nekoliko razloga. Kao prvo, za dete koje stasavajući želi da radi sve što rade odrasli to je prosto uvredljivo. Kao drugo, ako je dete unutrašnje sazrelo za to, treba mu omogućiti razvijanje nove sposobnosti, inače će odrasli usporavati razvoj deteta.

Svi roditelji žele da deca budu poslušna, ali sećajući se poslušanja ne treba zaboravljati ni obratnu stranu. Dete postajući odraslo treba da se uči samostalnosti. Zato roditelji u određeno vreme treba da mu daju mogućnost da deluje po svom nahođenju. Što više u detetu bude zdrave samostalnosti tim bolje će odrastati prevlađujući pubertet.

U ovom uzrastu pubertetlije, po pravilu, ispoljavaju toliko neposlušanja da se roditelji hvataju za glavu. Ali takav je zakon razvoja duše u ovom uzrastu. Da bi naučio da sam donosi odluke, pubertetlija demonstrativno odbacuje savete i upozorenja odraslih. Zato, pre nego što učini ono što se od njega zahteva, pubertetlija često počinje da radi upravo suprotno. Posle će on uraditi pravilno, ali je izbor načinio sam, a ne zato što su ga naterali da to uradi.

Prelazni uzrast nije najbolje doba da se deca uče poslušanju. Ali to ne treba da bude povod da se pred pubertetlije uopšte ne postavljaju nikakvi zahtevi. Treba zahtevati, ali treba imati na umu i specifičnost uzrasta. Na primer, roditelji kažu da njihova ćerka treba da se vrati kući u devet sati, a ona traži pravo da izlazi do jedanaest. Ako roditelji popuste i ukinu svoje zabrane kćerka može da dođe i u jedanaest i u dvanaest sati, na užas svojih roditelja. A ako roditelji ne popuste, ćerka će doći u deset. Na kraju će biti dostignut sasvim prihvatljiv kompromis. Roditelji mogu da budu zadovoljni zbog toga što je ćerkino ponašanje manje-više pod kontrolom, i što ona ne izlazi do jedanaest, kao što je htela. A ćerka može biti zadovoljna, jer je dokazala roditeljima svoja prava na samostalnost.

I na kraju bismo želeli da dodamo nešto o jednomislenosti roditelja. Različita mišljenja odraslih su najpovoljnije tle za razvoj kaprica i neposlušanja. Kad među roditeljima nema sloge, dete se uči da bira ono što mu je lakše, uči da vara i da koristi lukavstvo. Različita mišljenja roditelja su jedna od manifestacija nedostatka ljubavi među njima, a iz ovog korena proističu svi nedostaci u porodici.

Dakle, želeli bismo da poželimo roditeljima pre svega punotu ljubavi kako bi im njihova srca ispunjena ljubavlju došaptavala kako da postupaju s decom. Da veruju i nadaju se da su u dušu njihove dece utkane najlepše sposobnosti. Da pomognu svojoj deci da otkriju ove strane duše.

 

Odlomak iz knjige „Pravoslavna porodica”, jereja Ilije Šugajeva

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*