Adolescenti i Crkva: voleti, hraniti i ne govoriti mnogo

Šta da radimo ako je već odraslo dete okrenulo glavu i gleda na suprotnu stranu od hrama? Da li ostoje adolescenti, koji ne odlaze od crkve? Kako zadržati mlade u parohiji? Govori nam protojerej Aleksandr Ponomarenko, nastojnik Sveto-Trojičinog hrama u Žutim vodama, Krivoroške eparhije.

„To je moj tata!”

Jednom, posle večernje službe, razvozili smo minibusom naš omladinski hor kućama. I jedan naš četrnaestogodišnji omladinac je video kroz prozor svog oca i povikao: „To  je moj tata, zaustavite, molim vas!” Stao sam, on je iskočio, prišao ocu, zagrlio ga i dalje su pošli zajedno. Bilo bi lepo kada bi ka svim očevima tako sinovi trčali…

NIKAKVI „DUHOVNI PODVIZI

Naša parohijska praksa je pokazala da u Crkvi ostaju ona deca čiji roditelji idu u hram – i tata, i mama. Primetio sam da su ljudi koji su počeli da idu u Crkvu, pritom ne formalno, već jevanđelski, posebni, iskreni, sijaju dobrotom i sa njima želiš da se družiš.

Da se dete ne bi udaljilo od crkve i da bi bilo otvoreno prema roditeljima, pre svega treba da volimo decu, da provodimo sa njima više vremena. Pred spavanje ih obavezno poljubite, posebno nedeljom,

posle službe im potpuno posvetite dan. I budite sa njima nežni.

Decu ne smemo nasilno da primoravamo na „duhovne podvige”. Treba da ih vaspitamo na svom primeru. Roditelji treba da budu autoritet za decu. Mi svoju decu, ni sina, ni ćerku, nismo terali da „čitaju” pravila. Jednom sam nešto ušao u sobu i vidim ćerka stoji i moli se. Sama! Dete samo mora da shvati šta mu je potrebno, da je to lično njegovo.

A da sam im zadao molitveno pravilo, još sa poklonima, i vaspitao ih pod strogom kontrolom, onda bi izašli u svet i došli do svoje „slobode”. Ja to sa uverenošću mogu da govorim zato što su mi deca već odrasla i drago mi je zbog njih.

Ukoliko deca ne pođu pravim putem, onda se molite za njih, nadajte se i čekajte. I budite spremni da ih sa ljubavlju, kao otac iz priče o „bludnom sinu”, primite u bilo koje vreme, u bilo kom trenutku i sa bilo kakvim izgledom u kome vam se vrate. Kako je otac iz priče „o bludnom sinu” dočekao mlađeg sina? Obuo ga je, odenuo, zagrlio. Tako i mi, ne možemo ništa drugo da smislimo jer nam je taj primer dao Sam Gospod kako da prihvatamo zabludelu decu.

KAO NA FRONTU

Mnogi roditelji su primetili da pubertet kod dečaka počinje sa četrnaest-petnaest godina, i kao što pokazuje roditeljsko iskustvo, završava se sa dvadeset sedam godina. Crkva nije tek tako dala pravila kad se može dobiti čin đakona ili sveštenika. To sada u dvadeset dve godine rukopolažu, kada mladić završi bogosloviju, još uvek nije uspeo ni da postane ovca, a već se sprema da postane pastir. Ranije su sa dvadeset sedam godina postajali đakoni, a posle trideset sveštenici.

Kod devojčica pubertet počinje još ranije u 12-13 godina, a završava se tek kada se uda.

Do tada potrebno je da im stvorimo imunitet protiv sablazni, a tokom puberteta roditelji moraju da učine naročit podvig – da zaborave na sebe i da se ponašaju kao da su na frontu.

TAČKE SPAJANJA

Ja sam se takođe udaljavao od Crkve, ne daleko i ne na dugo, kad sam se vratio iz vojske. Posle sivo-zelenih vojničkih dana, meni je sve izgledalo šareno, jarko. Sreo sam poznanike koji su imali uvozne ploče, „firmirane” gramofone. I povuklo me u taj vrtlog. Počeo sam da kupujem te ploče, da ih prodajem i menjam, išao sam u Kijev i Moskvu na nelegalne pijace ploča. Zatim je sve to prošlo i ja sam počeo da žalim što sam toliko vremena (i novca) potrošio na takvu glupost.

A kasnije, kad sam već postao sveštenik, zamolili su me da odvezem decu iz jedne škole u Kijev, Lavru i da im pokažem muzej. I na putu naše maršrute, na „Majdanu” su postavljali binu za rok-koncert. Sa mnom je bilo nekoliko dečaka u pubertetu, i ja sam im pričao o raznim pravcima rok-muzike. I našli smo zajedničku temu! Kako mi je samo pomoglo iskustvo iz moje mladosti. Dvojica od tih momaka su posle tog razgovora počeli da dolaze u naš hram, jedan se već oženio i peva u crkvenom horu.

VOLI, HRANI I MALO PRIČAJ

Ja sada retko idem u nedeljnu školu, jer tamo već ima ko se bavi decom, više se trudim da razgovaram sa njihovim roditeljima. To je najbolja garancija da će deca ostati u Crkvi.

U nedeljnoj školi ih ne teramo da nešto posebno uče, ne dajemo im testove. Deca su celu nedelju provela u klupama, a onda će ih još i u crkvi staviti u klupu… Trudimo se da im posle službe bude prosto zanimljivo. Organizovali smo im umetničku školu, bavimo se pevanjem. Glavno je da oni u hramu nađu drugove, da se druže. Takođe smo odlučili da napravimo i fudbalski tim.

I obavezno se trudimo da ih ukusno nahranimo…

Kad sveštenik propoveda, dobro bi bilo da se seti da pred njim stoje ne samo odrasli, već i deca, i to u prvom redu. I dobro bi bilo da ta propoved bude univerzalna – razumljiva kako odraslima, tako i deci. I da ne bude dugačka – ne više od deset minuta.

 

Autor: protojerej Aleksandar Ponomarenko

Izvor: Pravoslavni misionar, br. 367 (maj/jun 2019)

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*