Transrodnost ponižava, vređa i nipodaštava žene

U proteklih šest-sedam godina, značenje i značaj žene i ženstvenosti doživelo je sunovrat kao nikad do sada.

Godine 2015. nosilac olimpijskog zlata Brus Džener izjavio je da se oseća kao žena i uzeo ime Kejtlin, zatim bio zvezda rijaliti programa Ja sam Kejt, a 2017. uradio i operaciju promene pola. Pritom, Brus nije samo promenio rod već i starost: umesto muškarca od 65 godina, on tvrdi da je sada žena od 45 godina.

Za vreme Obaminog mandata, došlo je do opšteg nametanja politike rodno-neutralnih toaleta i svlačionica, što je dovelo do brojnih napada seksualnih predatora na devojke u prostorijama u kojima bi svaka žena trebalo da se oseća dovoljno sigurno i bezbedno da obavi određene prirodne potrebe ili da se presvuče.

Prošle godine, spisateljica DŽ. K. Rouling bila je meta napada transrodnih ideologa, iako se do tada ubrajala u poznate ličnosti koje podržavaju svaku ludost koju progresivni liberalizam ponudi. Međutim, kada je ustala u odbranu realnosti biološkog pola i istakla važnost isključivo ženskih prostora kao sigurnih mesta za žene (pritom je to rekla kao neko ko je i sam doživeo zlostavljanje), liberali na društvenim mrežama osuli su paljbu po njoj, uključujući i vodeće glumce iz serijala o Hariju Poteru.

Ema Votson, koja je glumila Hermionu Grejndžer, izjavila je: „Trans osobe jesu to što kažu da jesu i zaslužuju da žive svoj život a da ih drugi neprekidno ne zapitkuju, niti da im govore da nisu to što kažu da jesu.“

Kada neko za sebe tvrdi da je Napoleon, da li to znači da je on zaista Napoleon? Kada neko za maslačak kaže da je ruža, da li maslačak zaista postaje ruža? Da li naš subjektivni doživljaj nečega ima moć da promeni biološku stvarnost?

Devojka iz Norveške po imenu Nano tvrdi za sebe da je mačka zarobljena u ljudskom telu. Mjauče, puzi i nosi rajf s mačjim ušima i veštački rep. Da li to znači da je ona mačka? Da li misli da može da skoči s krova i da se bezbedno dočeka na noge? Nano ima 20 godina i namerava da živi kao mačka do kraja života. Pošto mačke u kućnim uslovima u proseku žive 10–15, da li to znači da su ovoj devojci, to jest, veoma staroj mački, dani odbrojani? Jer, podsetimo se reči Eme Votson, „Trans osobe jesu to što kažu da jesu…“

 

Kanađanin star 52 godine (2015. godine, kada je priča dospela u javnost) posle 20 godina braka napustio je ženu i sedmoro dece, izjavio da se identifikuje kao devojčica od šest godina, i pronašao stariji par koji ga je usvojio. No, ova „šestogodišnja devojčica“ ipak vozi auto (!), a pošto auto ne ide na vodu, treba zaraditi novac i za benzin, te „ona“ radi kao vozač grtalice (doduše, obučen u haljinicu), ali kad se radno vreme završi, više ne mora da se „pretvara“ da je odrasli muškarac i može da se vrati haljinicama, soknicama i bojankama.

Da li je ova osoba zaista šestogodišnja devojčica?

 

 

Tu se priča ne završava. Mala „Stefani“ je i u „incestuoznoj“ vezi sa usvojiteljem jer – zašto da ne?

 

 

U nedavno objavljenom članku sam već postavila pitanje: ako muškarac tek tako može da tvrdi za sebe da je žena, šta to uopšte znači biti žena? Da li je žena poput odela koje možeš obučeš eto tako – zato što ti je došlo?

Osobe koje sebe nazivaju drag queens nose napadnu, prenaglašenu šminku kakvu žene inače ne nose osim ako to nije za potrebe nastupa, karnevala ili slično. Da li to znači da su ovi muškarci više žene od bioloških žena?

S druge strane, imamo i gej muškarce koji se osećaju kao muškarci, ali vole da se šminkaju, pokušavaju govore kao žene (mada previše izveštačeno, naravno) pa čak se i svom auditorijumu obraćaju kao „sestrama“. Jedan od njih je i mladi jutjuber i „bjuti influenser“, Džejms Čarls, koji je otvoreno deklarisan kao gej, voli da se šminka i, po sopstvenim rečima, „uvek ima sređene nokte“.

No, da stvari ne budu baš ovako „jednostavne“, deo radikalnih feministkinja (pa čak i lezbejki) pobunio se protiv onog T u LGBT, tj. protiv transrodnosti, tvrdeći – sasvim ispravno – da transrodnost poništava sve ono za šta su se feministkinje decenijama borile.

Neću da za muškarca kažem da je „ona“; trideset dve godine patim i preživljavam u ovom androcentričnom društvu, i zaslužila sam da ponesem titulu „žene“; muški transvestit se jednom prošeta ulicom, pet minuta ga neko malo proziva i dobacuje mu (u čemu on možda i uživa), i onda se on usuđuje, usuđuje se da misli da razume bol koji žene osećaju? Ne, u ime naših majki i u naše ime, ne smemo za njega reći da nam je sestra.

Ovo su reči Robin Morgan, jedne od glavnih govornica na Lezbejskoj konferencije Zapadne obale, i to davne 1973. godine. Da nije sada već zastarele reči „transvestit“, ova izjava zvuči kao da je juče izgovorena.

Sasvim je razumljivo zašto se lezbejke i feministkinje bune, i zapravo je nelogično što ih nema još više. Feministkička aktivistkinja Bo Novak izrazila je podršku lezbejkama koje su protestovale protiv slova T na Londonskom „prajdu“ 2018. godine:

 

 

U dnu letka velikim slovima piše:

„Muškarac nikada ne može biti lezbejka!

Lezbejke ne žele s*ks s muškarcima!

P*nis nikada ne može biti ženski!“

Konačno i mi konzervativni da se apsolutno složimo s rečima jedne feministkinje.

Sledbenici novog svetskog ludila ne žele da priznaju suštinsku nelogičnost transrodne teorije. Prvo su nas ubeđivali da homoseksualizam nije stvar izbora već da se neko prosto „rađa s tim“ i da „to ne može da se promeni“, da bi posle potegli kartu transrodnosti koja kaže da su naš osećaj roda i seksualna privlačnost zapravo fluidni i promenljivi, i da jednog dana možemo da se osećamo kao žensko, drugog kao muško, trećeg kao „ono“ (ili kao mačka, zmija…), i da nas jednako mogu privlačiti muškarci, žene i ostala bića trećeg ili petog pola/roda/identiteta. Pa ako je to stvar izbora, onda se zapravo niko ne rađa kao homoseksualna osoba već bira da bude gej – ili biseksualna, ili šta god?

Pomenuti jutjuber Džejms Čarls nedavno je prihvatio izazov prijateljice koja je trudna i rešio da „iskusi kako to izgleda biti ‘trudna’ 24 časa“. Njegovo „iskustvo trudnoće“ sastoji se u nošenju jastučeta koje oponaša trudnički stomak u 28. nedelji, a „teškoće“ koje treba da istrpi jesu da obuje cipele uz takav stomak, da sedi za stolom iskosa (jer zbog stomaka ne može da priđe do kraja), da se naliva vodom kako bi često išao u toalet i da pozira nag s veštačkim stomakom, koji je posle u fotošopu doteran tako da izgleda kao pravi. Potom su mu postavili simulator trudova na stomak kako bi osetio „kako izgleda porođaj“ – kao da je porođaj samo malo grčeva u stomaku. Video ima 10,5 miliona pregleda, a njegov kanal inače ima 25,7 miliona pratilaca.

 

 

Kao žena koja već četiri decenije živi kao žena, oseća kao žena, misli kao žena, koja je iskusila trudnoću, porođaj i dojenje, duboko sam uvređena ovakvim ponašanjem muškaraca i osećam se izuzetno diskriminisano, poniženo, uvređeno i nipodaštavano. Osećam se kao da je neko pljunuo u lice svemu što znači biti žena. Osećam se kao da se neko izruguje ženstvenosti, kao i pojmu i samom postojanju žene.

Staviti jastuk na stomak i malo teže obuti cipele? Stvarno???

Ali, čak i da privremeno ostavimo po strani to što je mene „trigerovalo“ – premda to u potpunosti potpada pod kategoriju „izrugivanja ženama“, što bi bio prevod engleskog woman shaming (skovanog u najboljoj progresivnoj tradiciji koja uključuje i npr. fat shaming, kada lekar ne sme da kaže osobi da je gojazna, iako je to loše po njeno zdravlje, jer će je tako uvrediti) – najveći problem koji nam donosi transrodna ideologija zapravo je sasvim realna i veoma velika opasnost po devojčice, devojke i žene.

Nema žena koje tvrde da su muškarci, i koje napadaju muškarce po muškim toaletima. Ali zato – gle čuda – i te kako ima muškaraca koji tvrde da su žene, a zapravo su seksualni predatori (ma kog roda tvrdili da su) koji napadaju devojčice po toaletima i svlačionicama (videti OVDE, OVDE, OVDE i OVDE, kao i najnoviji slučaj napada na dete OVDE).

Dalje, devojke i žene ugrožene su u sportu jer je sve više zemalja koje biološkim muškarcima dozvoljavaju da se takmiče u ženskim sportovima. Muškarac koji je bio prosečan sportista u svojoj kategoriji, sada bez po muke postaje šampion, tako što pobedi – žene.

 

„Transrodna žena“ Rejčel Makinon, koja je zapravo biološki muškarac, osvojio/la je zlatnu medalju na svetskom šampionatu u Mančesteru 2019. godine, pobedivši ostale žene u odnosu na koje je biološki jači/a, snažniji/a i izdržljiviji/a. No, pošto drugoplasirana Don Orvik nije htela da ga/je zagrli, već je ruku stavila iza leđa, ova pobeda nad ženama nije dovoljno slatka, pa je transrodna osoba optužila Orvikovu za transfobiju i nesportsko ponašanje. Feministkinje – muk.

Sportski komentator za jedan LBGT medij krajem januara ove godine izjavio je da je Felon Foks (44), „transrodna žena“ i MMA borac, „najhrabriji sportista u čitavoj istoriji“. Foks je 2014. godine naneo ozbiljne povrede Tamiki Brents (pravoj ženi), koja je meč završila s nekoliko polomljenih kosti glave i potresom mozga. Dakle, muškarac koji je pretukao ženu i polomio joj kosti glave, nekoliko godina kasnije proglašen je za najhrabrijeg sportistu u istoriji. Feministkinje, gde ste? Evo jednog muškarca napasnika – šta ćemo sad? Ah, da, u najboljem androcentričnom i muškom šovinističkom duhu, proglasićemo ga za najosobu i uvrstiti ga u dvoranu slavnih.

 

 

Da li ste svojim odobravanjem upravo dale zeleni karton nasilnicima da, kad ih uhvate kako zlostavljaju suprugu, samo kažu da se zapravo i oni osećaju kao žene i da je sve to ženski nesporazum? Nesuglasica oko laka za nokte? Oko istog momka koji se „obema“ svideo?

Prvi put u životu imam potrebu da posegnem za radikalno-feminističkim vokabularom. Ovaj bolan i mučan pregled dešavanja proteklih godina predstavlja pravu sliku muškog ugnjetavanja žena u svetu koji je toliko androcentričan da se žene više ne bore za pravo glasa, pravo na školovanje, jednaku platu i slično, već za ono što bi trebalo da bude biološka datost: pravo da budu žene.

Gde je tu jednakost, ako muškarac može da bude šta god mu padne na pamet? Ako može da ušeta u svlačionicu gde se naše ćerke presvlače, da uđe u toalete gde može i da ih napastvuje, ako može da se takmiči s njima, pa čak i da ih pred publikom prebije, a onda još za to bude i nagrađen?

Nemojte misliti da je sve ovo daleko od nas – mnogo je bliže nego što možete da pretpostavite. Upravo sada spremaju nam se dva nova zakona (o istopolnim partnerstvima i o rodnoj ravnopravnosti), kao i izmene Zakona o zabrani diskriminacije. Iskustvo drugih zemalja pokazuje da ovakvi zakoni utiru put svemu ovome o čemu sam pisala. Ni u jednoj zemlji LGBT aktivisti nisu se zaustavili na „građanskoj zajednici“ već su odmah nastavili s pritiskom sve dok nisu ostvarili potpuno izjednačavanje s brakom, nakon čega je usledilo pravo na usvajanje dece. I pritom ne kriju svoje namere i ciljeve.

Američka unija građanskih sloboda (American Civil Liberties Union) na Havajima, prilikom svedočenja pred Državnim senatom Havaja o zakonu o građanskim zajednicama, izjavila je sledeće: „ACLU Havaji snažno podržava predlog ovog zakona; međutim, želimo jasno da kažemo da je naš krajnji cilj da postignemo punu bračnu jednakost za istopolne parove… Građanske zajednice nisu i ne mogu biti isto što i brak jer se njima stvara zasebna institucija za istopolne brakove. Kao što nas je istorija naučila, ono što je zasebno nikad nije jednako. Stoga će ACLU Havaji nastaviti da vrši pritisak na zakonodavce kako bi se u budućnosti ostvarila puna bračna jednakost.“[1]

Brus „Kejtlin“ Džener je 2015. dobio nagradu Kraljice društvenih medija (Social Media Queen) koju dodeljuje Teen Choice Awards. Džejms Čarls je dobio nagradu People’s Choice Award za „bjuti influensera 2020. godine“ (nominovan je i 2019, a dobio ju je i 2018). Felon Foks je „najhrabriji sportista u istoriji“.

A mi, žene? Hoćemo li da kažemo da nas se to ne tiče? Da to nije naša bitka? Da je sve to daleko od nas? Hoćemo li dozvoliti da biološki muškarci pobeđuju, pa čak i tuku naše ćerke?

Ili ćemo hrabro ustati i reći DOSTA!

Žene zaista mogu sve, a naročito umeju da se bore za sebe i za svoju porodicu. A kad uz nas stanu i naši muškarci – očevi, muževi, braća, prijatelji, i kad znamo kakvu svetinju branimo – brak, porodicu, decu, nema cilja koji ne možemo ostvariti, niti granice koja će nas zaustaviti.

 

Autor: Marija Stajić

Izvor: portal Međunarodne porodične vesti

 

[1] Svedočenje Lori A. Templ, advokata za ACLU Hawaii pred Odborom za pravosuđe i rad, 25. januara 2011.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*