Posle abortusa zamrzela sam i sebe i muža – ispovest žene koja je dvaput abortirala

Imala sam surovo detinjstvo. Otac me je napustio kada mi je bilo svega dve i po godine. Postalo je mnogo gore kada se s mojih navršenih osam godina vratio. Preživela sam incest, izgladnjivanja i premlaćivanja.

Svom snagom sam se borila da preživim. Međutim, ništa od toga nije me tako dotuklo i zamalo uništilo kao dva abortusa koja sam uradila kasnije u životu.

* * *

Kada sam zatrudnela po peti put u roku od sedam godina, doktor me je upitao da li sam zaista mislim da treba da „zadržim trudnoću.” Abortus mi nikada nije padao na pamet kao opcija dok mi on tako nešto nije predložio.

Suprug mi je samo rekao: „Na tebi je da odlučiš. Radi šta hoćeš”, i otišao na posao. Onako naivna, počela sam da tražim žene koje su imale abortus. Nisam mogla da nađem nijednu koja bi priznala da je to uradila. Upitavši doktora za mišljenje, odgovorio mi je: „Sve bude gotovo za samo nekoliko minuta.”

S obzirom na to da sam se do tada već četiri puta porađala, kad se sad svega setim, užasnuta sam svojim tadašnjim neznanjem o razvoju bebe u stomaku. Poverovala sam doktoru kada mi je rekao da je beba stara šest i po nedelja „samo grudvica tkiva.” Posle abortusa, počela sam da plačem i pre nego što sam stigla kući. Ali to mi nije pomoglo.

Kada sam konačno prestala da ronim suze, nastavila sam da plačem u sebi. Osećala sam se tako prljavo i usamljeno. Čini mi se da mi se u dnu duše nešto zaledilo. Pretežno sam sanjala sneg, led i bebe. Osećala sam se izigrano, iznevereno i izmanipulisano.

Psiholog kod koga sam išla na razgovor posavetovao me je da „oprostim sebi”, i „nastavim dalje”, ali ne i kako to da uradim.

Dve godine kasnije, izvršila sam još jedan abortus kao čin samokažnjavanja. Želela sam da umrem, ili bar da poludim samo da se oslobodim muka, noćnih mora o bebama, gađenja koje sam osećala prema samoj sebi i poniženja.

* * *  

Niko mi nije rekao da se mogu desiti komplikacije koje godinama mogu da budu skrivene. Niko mi nije rekao da je vakuumski aspirator (kojim se obavlja jedna vrsta abortusa, prim. prev.) toliko jak da maltene može da izvrne matericu. Zbog takvih posledica morala sam da idem na ranu histerektomiju (odstranjivanje materice).

Niko mi nije rekao da ću nakon abortusa osećati neverovatnu mržnju prema sebi koja će me toliko izjedati iznutra da ću razviti nepoverenje, sumnju i potpunu nesposobnost da brinem o sebi ili o drugima, uključujući i o mojoj deci.

Niko mi nije rekao da će plač bebe pobuditi takvu ogorčenost u meni zbog koje uopšte neću biti stanju da budem u blizini beba.

Niko mi nije rekao da neću biti u stanju da sama sebe pogledam u oči u ogledalu. Niti da će mi samopouzdanje biti toliko uzdrmano da neću moći da donosim važne životne odluke. Mržnja prema sebi sprečila me je da ostvarim svoj cilj da postanem sertifikovana medicinska sestra. Nisam smatrala da zaslužujem ikakav uspeh.

Niko mi nije rekao da ću početi da mrzim sve one koji su mi savetovali da abortiram, zato što su oni bili moji saučesnici u ubistvu mojih beba. Niko mi nije rekao da ću zbog abortusa s kojima se moj muž saglasio početi da mrzim oca moje dece, i da uopšte neću biti sposobna da ostvarim ikakve trajne, ispunjavajuće i zdrave odnose s drugim osobama.

Niko mi nije rekao da ću imati suicidne misli svake godine u jesen, u vreme termina kada je trebalo da rodim obe bebe.

Niko mi nije rekao da ću se na rođendane dece koju sam rodila sećati ono drugo dvoje dece kojima nikada neću napraviti rođendansku tortu, ili da ću se na Dan majki sećati to dvoje dece koje mi nikada neće poslati čestitku, ili da ću se svakog Božića sećati to dvoje dece za koje nikada neće biti božićnih poklona.

Trebalo je da moji abortusi budu instant rešenje za moje probleme, ali mi niko nije rekao da ne postoji instant rešenje za kajanje.

* * * 

Hospitalizovana sam na psihijatriji gde sam primala šok terapije. Nisu mi pomogle. Noćne more su se nastavile.

Postala sam opsednuta poslom. Radna terapija nije pomogla.

Onda sam počela da opsesivno proždirem hranu. Hrana nije pomogla.

Postala sam anoreksična, jer je to bio još jedan način samokažnjavanja. Malo je falilo da umrem – imala sam dva srčana udara.

Probala sam sa alkoholom. Pomoglo je samo privremeno. Kada bih se otreznila, agonija se ponovo vraćala. Taj pokušaj da se oslobodim bola trajao je samo dva meseca.

Tri stvari su na kraju dale rezultate. Kao prvo, išla sam na desetonedeljni program terapija namenjen isceljenju nakon abortusa. Rezultati su bili zadivljujući! Program mi je mnogo pomogao.

Kao drugo, prošla sam obuku kako bih se osposobila da vodim druge kroz program terapija za isceljenje nakon abortusa. Svaki put kada sam vodila neku grupu, bila sam svedok čudesne Božje milosti kroz koju se radost vraćala u živote ovih žena. To mi je zaista pomoglo.

Kao treće, u spetembru 1997. imala sam telefonski poziv u dva ujutro. Devojka iz Teksasa je videla brošuru s mojim svedočenjem o abortusu. Već je bila zakazala abortus za tri sata popodne sledećeg dana. Razgovarale smo do pet ujutro. Kasnije me je nazvala da me obavesti da je odustala od abortusa.

Konačno sam bila sigurna da je Bog iskoristio moje iskustvo kako bi spasao druge od stravičnih grešaka koje su mogli da naprave. To saznanje mi je puno pomoglo.

Isceljenje nije isto što i zaboravljanje. Uvek ću se kajati za svoje postupke. Moje bebe će mi nedostajati sve dok se s njima ne budem srela u raju. Međutim, sada znam da Gospod može da iskoristi svaki deo naših životnih iskustava, čak i ona najgora, kako bi nam dao šansu da pomognemo drugima.

Slavite Gospoda. On je dobar i milostiv. On je u mom životu učinio čuda.

 

Autor: Džudit Evans

Prevod za Centar: Aleksandra Rakić

Izvor: Trying to survive

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*