Da li smo jedno za drugo – pitanje psihologu

U vezi sam nekoliko meseci sa momkom kojeg poznajem već nekoliko godina i sa kojim sam i pre bila bliska i u lepim drugarskom odnosima. Oboje smo verujući, redovno odlazimo u crkvu, učestvujemo u Liturgiji, pričešćujemo se, ispovedamo.

Međutim, imamo problem jer on tvrdi da se u njemu nisu javila osećanja prema meni koja bi trebalo da se jave.

Kaže da me ceni, poštuje, dopada mu se moj fizički izgled, moje ponašanje, uživa u vremenu koje provodimo zajedno, odobrava ono čime se bavim u životu, stavove koje zauzimam vezano za određene probleme i situacije, odgovara mu što smo oboje verujući, kao i to što delimo slično mišljenje u vezi sa mnogim stvarima i imamo sličnu ideju o tome kako bismo usmerili svoj život dalje. Jednom rečju, nema nikakav problem sa mnom kao sa osobom, naprotiv, i smatra da sam osoba sa kakvom bi želeo da bude u vezi, pa i više od toga jednog dana. Sve isto i ja mogu da kažem za njega. Međutim, i pored svega, on je, na neki način, ravnodušan. Kako sam kaže, nije „kliknulo”.

S druge strane, ja prema njemu gajim određene emocije i ne mogu da kažem da sam ravnodušna, stoga mi cela situacija zaista teško pada.

Kada smo započeli vezu, bili smo iskreni jedno prema drugom, pa samim tim i svesni čitave situacije, ali smo krenuli u sve to s nadom da su ta osećanja nešto što će vremenom doći. Sada, nakon nekoliko meseci, oboje smo u dilemi.

Pitamo se da li je to uopšte moguće i ima li svrhe ovo što radimo, iako je sa najboljom namerom. Da li možemo da zavolimo nekog jer želimo da ga zavolimo? Da li može neko ko je prema određenoj osobi ravnodušan, s vremenom da razvije osećanja koja bi, normalno, trebalo da postoje između momka i devojke? Ili je sve ovo možda posledica drugarskog odnosa koji smo pre toga imali?

Molim Vas da nam pomognete da razrešimo ovaj problem.

Unapred zahvalna!

 

 

ODGOVOR PSIHOLOGA

 

Pomaže Bog,

Nije lako napisati odgovor na ovo pitanje, jer ne postoji jednoznačan odgovor poput „ne, ako u startu ne postoje osećanja tj. ako nije ’kliknulo’, neće ni kasnije” ili „da, zajedničkim provođenjem vremena, zahvaljujući istim životnim nastrojenjima, s vremenom će se, kada pojedete kilo soli, kod vas razviti prava ljubav”.

Bilo je i jednih i drugih slučajeva, i teško je odrediti šta je odgovor za vaš slučaj.

Ali, ima Neko ko to jedini zna, pa se treba obratiti upravo Njemu. Obratiti se Gospodu istrajnom molitvom u kojoj ćete Mu reći koliko Vam je teško zbog svega, da ne želite da napravite neku grešku, da Vam je iskreno stalo da imate pravu ljubav i dobar hrišćanski brak, i da Vam je potrebno da jasno znate da li je ovo pravi put i prava osoba za Vas.

I najvažnije – da Mu kažete ste spremni da prihvatite svaki odgovor koji Vam od Njega dođe. Svaki,pa i onaj koji se možda ne poklapa sa Vašim trenutnim željama. Jer Gospod je van vremena i On vidi ovaj Vaš trenutak ali i Vas za deset i dvadeset godina i zna šta je najbolje za Vas tako da je potrebno da Mu verujete više nego sebi samoj.

Ovo naglašavam jer postoji sklonost kod nas crkvenih žena da se molimo Gospodu ne da bismo s punim poverenjem i spremnošću ispunili Njegovu volju za nas, već da ga nekako „nagovorimo” da nam ispuni našu trenutnu želju i ono što mi sada smatramo (ili „osećamo”) da je najbolje za nas.

U psihološkom smislu, možete porazmisliti o sledećem:

1. Kažete da Vi niste ravnodušni prema njemu, da osećate prema njemu ljubav, privlačnost, osećate želju da budete sa njim.

Ovde ćemo se na kratko zadržati. Moguće je da Vi zaista osećate snažna osećanja tj. snažnu želju, ali ne obavezno da budete sa njim, već želju da konačno nađete pravu osobu za sebe i za dalji život. Ta želja u kojoj ste možda godinama izgarali, sada Vam je postala preteška da izdržate pa ste je vezali za prvog relativno normalnog „kandidata” u moru raznih, vrlo čudnih mladića. Veoma je teško za osobu koja želi da živi liturgijskim, crkvenim životom da nađe osobu za sebe jer Vam je potrebno da Vaš duhovni i budući bračni saputnik bude osoba koja ima zdrava shvatanja o životu, braku, odnosu prema ženi, a da uz sve to još bude i iskreno crkvena – sa zdravim stavovima u vezi sa samom verom. Sigurno ste do sada videli razne „kombinacije” – od iskrivljenih kvazi-crkvenih stavova, preko nezrelih stavova prema braku i ženama koji su sada samo zaodenuti u neke crkvene „koncepte”, „citate” i termine.

I, Vi ste u ovom trenutku naišli na tu „iglu u plastu sena” i, pošto se ona retko nalazi, pomislili ste da je to to. Da je Vašem čekanju i čežnjama došao kraj. Da tu i ovako nema mnogo mogućnosti da se bira, jer – kolika je verovatnoća da ćete naći drugu iglu u tom ogromnom plastu sena?

I tako ste možda došli u iskušenje da od toga što ste našli pokušate da napravite ono pravo.

Jer to mnogo želite da bude.

Možda ova moja pretpostavka nije tačna, ali ćete Vi znati kada zavirite u svoje srce, a da pritom svoje strahove od usamljenosti, svoje maloverje da nikada nećete naći osobu za sebe (maloverje – jer zaboravljamo da nismo mi ti koji nalazimo osobu za nas, već nam je Gospod daje) uspete da stavite „u zagradu”. Staviti ih u zagradu znači da te strahove ne potiskujete, niti se pravite da ne postoje, već da ih budete svesni ali da ih privremeno stavite sa strane dok pokušavate da svežim očima i trezvenim pogledom otpakujete ovu Vašu dilemu, bez upliva snažnih želja, strahova i strepnji.

Napominjem da je ponekad veoma teško našoj duši da, kada je našla objekat za koji može da veže svoje najsnažnije želje za ljubavlju, da se od njega odlepi. Ponekad je to toliko jako da boli kao da se odvaja meso od kostiju, što ljudi ponekad tumače kao pokazatelj prave ljubavi i kao znak da treba da ostanu u tom odnosu po svaku cenu.

 

2. Niste mi rekli koliko godina on ima, u kojoj je životnoj fazi, da li se već osamostalio ili ga i dalje izdržavaju roditelji, koliko dugo živi crkvenim životom, kako je živeo pre toga. Isto to i za Vas.

Moguće je da se on tek neku godinu unazad obratio Hristu, postao crkvena osoba, a da je pre toga, u precrkvenom životu, imao „veze i vezice” koje su bile zasnovane na čistom bludu, strasnoj privezanosti za drugu osobu, i da, ma koliko se sada trudio da razmišlja kao „novi čovek”, kada su emotivni odnosi u pitanju – stvari su ostale iste. Možda i dalje tumači da je prava ljubav samo onda kada se pojavi nezdrava strast, kada ima utisak da ne može da živi bez druge osobe. Sada, kada toga evidentno nema u ovoj vezi sa Vama, on to možda tumači da to nije to.

Potrebno je dosta vremena i rada na sebi da odbacimo shvatanja o ljubavi koje je imao naš „stari čovek”, a da istovremeno pazimo da ne usvojimo neku drugu, takođe pogrešnu pretpostavku – npr. pretpostavku da telesna privlačnost nije uopšte bitna za crkveni brak, i da je bolje naći osobu isključivo racionalno, po „PS-u” , jer to „tako treba” i to je „ispravno”, da pravi hrišćanin treba da zna šta je važnije a šta je sporedno prilikom izbora svoje saputnice.

Ponekada naše prve godine crkvenog života, ukoliko smo prišli Crkvi tek u nekim godinama punoletstva, izgledaju kao klackanje iz starih pogrešnih pretpostavki i uverenja o životu i ljubavi, u nove – jednako pogrešne – pretpostavke i uverenja o istom. Npr. ako smo mnogo bludničili u precrkvenom životu, može nam se činiti da je sve telesno zapravo greh, i da je pravilno birati za sebe samo onu osobu koja nam takve „impulse” ne izaziva.

Ili, da na neki način nesvesno definišemo stvari ovako: „Ako je osoba dobra hrišćanka, normalna osoba, ima zdrave stavove u životu – tu nema mesta za neku telesnu privlačnost koja je postojala u mojim ranijim vezama. Nemoguće je u istoj osobi imati i hrišćanku ali i osobu koja će me seksualno privlačiti”.

I onda nastaje u osobi nesvesni unutrašnji konflikt, čak pomalo i šizofrena situacija – osoba tera sebe da ostane u vezi sa osobom poželjnih hrišćanskih karakteristika, ali istovremeno mu se stvara sve veća odbojnost jer mu se čini da vrši nasilje nad sobom, da se nalazi u jednoj izveštačenoj i lažnoj situaciji. I istovremeno, mašta o nekoj potpuno drugačijoj osobi, prema kojoj oseća samo telesnu privlačnost uz istovremeni osećaj odbojnosti zbog toga jer se to ne uklapa u njegovu sliku o sebi kao o „pravom hrišćaninu”.

Hoću da kažem, moguće je da osoba ima neka pogrešna životna uverenja o tome kako sada, u crkvenom životu, znati koja je prava osoba za nju. Kako bi sada trebalo da se oseća pa da mu to bude znak da je to to. A kako bi trebalo da se oseća pa da zasigurno zna da to NIJE to.

Ključna greška je što izostavljamo Gospoda iz čitavog ovog misaonog procesa. Traže se neki znaci, analizira se, svađamo se sa samima sobom, živimo u teskobi i unutrašnjem konfliktu, a odgovor koji samo Gospod može da nam da – ne tražimo od Njega.

Da rezimiram, u psihološkom smislu, okosnicu problema mogu da sačinjavaju naše velike preplavljujuće želje da konačno nađemo osobu za sebe i prekinemo tu agoniju čekanja i iščekivanja da iz predsoblja života konačno krenemo da živimo porodičnim zrelim životom, i kao drugo – postojanje nekih pogrešnih nesvesnih uverenja o tome kako bi sada u crkvenom životu trebalo da se osećamo da bismo bili sigurni da je to prava osoba.

Da ponovim da je veoma teško bez detaljnijih informacija i razgovora reći nešto više od ovoga, možda je epicentar problema u nečemu sasvim drugom.

Međutim, s obzirom na to da ste crkveni, u velikoj ste prednosti jer imate na raspolaganju da, umesto mene, pitate Onoga koji sigurno zna šta je odgovor na Vašu dilemu i koji će, ako mu se predate svim srcem, sigurno Vaše iskrene želje izvesti na dobro.

 

* * *

Naš otac Bane (jedan od dvojice protojereja koji su dragovoljno i požrtvovano pristali da pregledaju moje odgovore sa duhovne strane) na ovaj moj odgovor Vama dodaje da prilikom crkvenog venčanja postoji momenat kada Crkva traži izjavu o slobodnoj volji za stupanje u crkveni brak. Na toj slobodnoj volji Crkva posebno insistira. Mladoženju ne pitamo da li on voli svoju izabranicu već da li hoće da stupi u brak.

Ljubav je ponekad dar (koji se dobija unapred), a ponekad podvig (koji se stiče zajedničkim trudom) – zato je za stupanje u brak pre svega važna odluka uz postojanje solidne duhovne osnove.

Primarno je da svaki iskreni hrišćanin treba da razmišlja o tome kako da ugodi Bogu a ne sebi, to je ključno.

Drugim rečima, treba voditi računa da se u ovakvim dilemama ne ode u drugu krajnost i da se previše ne fantazira o nekim idealnim osobama za nas.

 

* * *

Gospod da Vam podari mir, poverenje u Njegovu promisao za Vas, i jasan odgovor na ovo Vaše pitanje.

Biće sve dobro za Vas, dokle god budete uporni da saznate šta je Božija volja za Vas i dokle god se trudite da budete Hristovi – to je ključno.

 

Autor: Sanja Stanković, pravoslavni psiholog

Izvor: Da li smo jedno za drugo – pitanje psihologu

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*