Višedetne porodice: porodica Vračar iz Pančeva

Brak i monaštvo su dvije strane istog novčića. Bez jednog ne biva drugo. Supružnici stavljaju svoju slobodu svojevoljno pred onog drugog, kao i monah koji se odriče svijeta zarad Hrista. Bez smirenja nikakva žrtva nema smisla, pa tako ni samo rađanje djece bez svijesti o tome, da bi na svemu što čine supružnici bio Božiji blagoslov.

Radmila Grujić

 

 

Pančevo, Eparhija banatska, parohijska crkva Uspenja Presvete Bogorodice. Miloš Pešić  je, uz veoma pohvalne reči, blagoslovio da pišemo o porodici Vračar koja ima petoro dece.

Nikola (43) i Ivana (37) i njihova deca: Veselin (16), Ljeposava (14), Silva (11), Petra (7) i Jovan (3) žive u iznajmljenom stanu od 46 kvadrata, u zgradi sa 18 stanova u kojoj su sva staračka domaćinstva, a samo oni i još jedna porodica imaju decu. Oni daju živost i radost ovoj staroj zgradi. Dočekuju nas sa osmesima na licima. Nikola započinje priču ispovednim tonom: „Ovo je prvi put da treba svoj život da stavim u riječi što mi ni malo nije lako.  Ali, drago mi je jer je u pitanju odličan časopis Pravoslavni misionar.”

Tako saznajemo da su oboje rodom iz BiH, da su izbegli tokom poslednjeg rata, da su prošli kroz mnoge nedaće, da Nikoli nisu živi roditelji, a Ivani samo otac, koji živi u Bosanskom Šamcu u Republici Srpskoj. Žive od svog rada, bave se vezom predmeta za crkvene potrebe (peškira za krštenje, venčanje, prekrivača za časne trpeze i nalonje). Naglašavaju da su vrednu donaciju, mašinu za vez, dobili od humanitarne organizacije „Srbi za Srbe”, što je unapredilo njihov rad. Za četvoro dece primaju dečji dodatak, ali im mnogo znači i pomoć crkvene organizacije VDS-a, a takođe i bratstva manastira Sveti Stefan u Slancima, kao i mnogih prijatelja.

 

Put do vere?

Nikola: Rođen sam u Sarajevu, od oca Veselina i majke Silve. Imam mlađeg brata Mladena koji živi u Beogradu, oženjen je i ima troje djece. Naš otac je bio pravoslavne, a majka rimokatoličke vjeroispovjesti. Slavili smo dva Božića i dva Vaskrsa, pa i slavu, ali nije se išlo u crkvu. Početkom rata izbjegli smo iz Sarajeva u Ključ. Mati se vrlo brzo razboljela, i kod tetke u Beogradu boravila da bi se mogla liječiti na onkologiji. Bolovala je tri godine, a brat i ja smo mjesecima ostajali sami, kuvali, prali, spremali, išli u školu…

Kršten sam na Vaskrs 1994. godine, u Ribniku kod Ključa. Iste godine stupio sam u vojsku. Kako rat još nije bio završen, i ja sam u njemu učestvovao. Iz tog perioda u sjećanju mi je ostao jedan događaj. Sa svojim ratnim drugovima vraćao sam se sa zadatka. Vozili smo se kamionom. Ja sam sa sobom imao dedinu ikonu, koju sam ponio iz kuće. U jednom trenutku upali smo u zasjedu. Pucali su na nas iz blizine. Tom prilikom je poginuo suvozač kamiona, a vozač je teško ranjen. Dva moja druga su nestala, a meni se pritom ništa nije desilo. Dosta godina kasnije, razmišljajući o ovom događaju shvatio sam kakvo je to čudo bilo! Po završetku rata, došao sam u Beograd. Nakon dosta lutanja i traganja za smislom, jednog nedeljnog jutra našao sam se pred vratima crkve Svetog Cara Konstantina i carice Jelene. Tamo me je odveo moj brat Mladen, koji je već neko vrijeme pjevao u crkvenom horu. Počeo sam da kupujem i čitam crkvene knjige, a 1999. upisao i Bogoslovski institut. Skoro sam ga priveo kraju, ali oženio sam se, otac se upokojio i nisam uspio da ga završim. Moj put do vjere bio je dugačak, to je put kojim još i sada putujem. Vjera je dar Božiji i mislim da je dobijamo po milosti Božijoj. Nekako uvjek biva da bez nevolje nema bogomolje. Služimo Gospodu kroz darove koje nam je dao i nosimo krst koji nam je dao. Bez obzira na sve nedaće, ja svoj krst ne smatram teškim. Trudim se da, kako god nam bilo, sve nosim s radošću, da prihvatim onako kako jeste. Narodna izreka je u pravu: da nije bilo pada, ne bi bilo ni podignuća. Hristos je prvo postradao, pa je vaskrsao. Čuda uvjek ima, velikih i malih, ona su tu ako ima ko da ih vidi, čuje, osjeti. Život je najveće čudo!

Ivana: Rođena sam u Gradačcu  (BiH). Moj otac, Jovo Nišić, rodom je iz sela Željeva kod Foče, a majka Ljeposava, koja se nažalost upokojila prije pet godina, iz sela Gornja Slatina kod Šamca. Imam mlađeg brata Igora, koji nije oženjen. Krštena sam na Markovdan 1994. godine, u svojoj 13. godini. Tada sam živjela u selu Vojka, gdje smo nešto pred početak rata izbjegli. Nisam rođena u porodici koja je vjerujuća. Nikada nismo odlazili u crkvu. Ali moram reći da sam rasla obasipana ljubavlju od strane roditelja, koji su puni divnih hrišćanskih vrlina. Od njih sam mogla da naučim šta znači: dobrota, pravednost, požrtvovanost, trpljenje, nezlobivost… Kad sam došla u Beograd zbog školovanja, osjećala sam se tužno, usamljeno i nezaštićeno. Veoma su mi nedostajali roditelji. Tada me je Gospod  prizvao Sebi. Tragajući za ljubavlju iz roditeljskog doma, počela sam često da odlazim u crkvu. Ne na službe, jer nisam ništa znala o tome. Jednostavno sam stajala u tišini hrama i molila se onako kako sam znala i, začudo, osjećala sam prisustvo Božije, koje je učinilo da se osjetim sigurno i voljeno. Tada je Gospod, Svojim savršenim promislom, učinio da upoznam Nikolu, a on me je uveo u liturgijski život i pomogao mi da se spremim za prvo Pričešće. To je bio najradosniji dan u mom dotadašnjem životu, osjećala sam blagodat Božiju na sebi.

 

 

 

Kako i gde ste se upoznali vas dvoje?

Nikola: Jednog lijepog dana moje oči vidjele su njene oči… Tada smo se prepoznali, a upoznajemo se i danas.

Ivana: To je bilo ovako. U Beogradu, gdje smo oboje studirali  (ja na Višoj tehničko-tekstilnoj školi, a on na Bogoslovskom institutu), ušla sam u autobus (linija 65) put Novog Beograda. Gledala sam kroz prozor. Na sledećoj stanici autobus je stao da pokupi putnike i ja sam se oči u oči našla sa svojim budućim izabranikom. Kad je ušao u autobus, svo vrijeme me je posmatrao. U jednom trenutku nasmiješila sam mu se, a on se zbunio. Tada sam okrenula glavu i do kraja puta ga nisam pogledala. On je, međutim, izašao za mnom (iako je trebalo da siđe na drugoj stanici) u želji da me upozna. Još se sjećam kako su mu drhtale ruke dok je zapisivao moj broj telefona. I tako je počela naša priča. Nakon devet mjeseci, odlučili smo se za brak. Mnogi, koji su nas poznavali, mislili su da griješimo, pogotovo što sam ja imala nepunih 20 godina, ali nismo se pokajali. Vjenčali smo se u crkvi Sv. cara Konstantina i carice Jelene na Voždovcu.

Koliko je bitan crkveni brak? Ljudi se sve ređe venčavaju, žive u „divljem braku”. Da li biste vašoj deci blagoslovili da tako žive?

Nikola: Ljubav nije samo osjećanje nego i odnos između dva bića, a taj odnos podrazumeva žrtvu. Tako je i Gospod kroz svoju žrtvu pokazao ljubav za nas. A ako nema Boga, zašto bi se žrtvovali? Kod našeg naroda je takav trend da se sve češće razvode, a sve rijeđe vjenčavaju. Malo ko hoće svoju volju, tj. samovolju, da podredi zajednici. Za porodicu se treba žrtvovati, a čovjek danas hoće da druge žrtvuje zbog sebe. Otud tolika želja za raznim vidovima udovoljavanja, avanturizmom i nastranostima. Ljudi time potiskuju odgovornost jer se nečeg boje. Boje se da rađaju jer im to ugrožava slobodu, neće da imaju obavezu. Porodica je Crkva u malom, a u Crkvi je spasenje. Treba da nosimo bremena jedni drugima i da strasti onog drugog pokrivamo svojim vrlinama, a ne da razotkrivamo „golotinju” svoga bračnog druga. Kad sam upoznao Ivanu, prepoznao sam da je ona žena za mene. Prvi dan naše veze poklonio sam joj ikonu na kojoj sam napisao da želim da s njom osnujem porodicu. Nakon nekog vremena odlučili smo se na vjeridbu. Tada sam s telefonske govornice pozvao njenog oca i zatražio njegov blagoslov, i on mi je dao.

 

Svaka čast! To je pravi muški gest! Ivanin otac je to prepoznao u vama i razumeo da je to ozbiljna prosidba.

Nikola: Da, time sam htjeo i Ivani da pokažem da stojim iza toga. To danas zvuči nekako bajkovito. Znate kako piše na kraju svake bajke: „I živjeli su dugo i srećno i imali puno djece”. I upravo zbog djece je to „srećno” naglašeno u bajkama. Ali, ima i onih koji ne mogu da imaju djecu, a jako žele. Mislim da oni treba svojim darovima da drugima služe, prije svega duhovno, jer jači je Duh nego krvna veza.

 

 

Velika je stvar kad je žena smerna. Koliko je vaša žena smernija u odnosu na žene koje ne idu u crkvu, ali dobro drže svoju kuću i decu?

Nikola: Mi smo se mladi uzeli, a čovjek se uči dok je živ. Mislim da je svaka žena smjerna koja vodi računa o kući i djeci. Ali duhovno usmjerenje, ne samo za ženu nego i za muža je važno, kao duhovna hrana kojom hranimo sebe i svoju djecu, ne samo za ovaj život nego i za vječni.

 

Kako ste došli na ideju da se bavite tim poslom, malo neobičnim za muškarca?

Nikola: Uvijek sam imao neku umjetničku crtu u sebi. Dok sam studirao, vidjeo sam da su se mnogi moji drugovi, bogoslovi izdržavali pletenjem brojanica koje su prodavali crkvama. I mene su naučili i to mi je bio prvi zarađen novac. A Ivanin rođak me je naučio da kaširam ikone. Kada je trebalo da krstimo našu ćerku Ljeposavu, htjeli smo da kupimo lijep vezeni peškir, ali smo nailazili samo na platna sa štampom. Naš prijatelj Đura, crkvenjak iz Preobraženjske  crkve, poklonio nam je peškir koji je neka žena ručno izvezla i on nam se veoma dopao. Tada nam se javila ideja da radimo peškire za krštenje i vjenčanje i da to ljudima ostane kao lijepa uspomena. Prvu mašinu pomogla nam je da kupimo Ivanina tetka. I od tada je sve krenulo. Moj dobar prijatelj mi je jednom prilikom rekao:„Ti živiš od Krsta”. Istina, svaki čovek živi od svoga krsta, ali ja bukvalno vezem krstove. Neke prema mustrama, a neke i sam kreiram.

 

Mala zadovoljstva čine brak srećnim: zajedno raditi, voditi  decu u šetnju, zajedno se moliti Bogu, odmarati, upućivati osmehe i lepe reči jedno drugom, ali se i jadati i poveravati. Vi za to imate sve uslove. Brak je samo „seme sreće” a od samih supružnika zavisi hoće li to seme doneti takav rod ili neće – kaže protojerej Dmitrij Smirnov, predsednik Patrijaraške komisije za pitanja porodice, zaštitu majki i dece u RPC. Kako protiče vaš zajednički dan?

Nikola: Naš dan počinje u šest sati. Svako ima svoje obaveze, Ivana oko kuće i djece, a ja oko posla. Ali, kada je god potrebno, jedno drugom priskačemo u pomoć. Zbog prirode i mjesta našeg posla, mi smo veoma usmjereni jedno na drugo i najveći dio dana provodimo zajedno, tako je od početka našeg braka. Naravno da treba da kažemo bračnom drugu: volim te, oprosti mi, i hvala, ali ljubavi i porodičnoj sreći najviše od svega doprinosi trpljenje i smirenje. Kažem sebi: Trudiću se oko ove koju imam, ni njoj nije lako sa mnom. Moja omiljena knjiga je Jednom za ceo život sveštenika Ilije Šugajeva.

Ivana: Svakako da su nježne i lijepe riječi veoma bitne za srećan i skladan brak. Ali naše riječi ponekad nisu ni lijepe ni nježne. Dešava se čak da u ljutnji kažemo stvari i koje ne mislimo, u želji da povrijedimo onog drugog. U toj situaciji potrebno je, kada se smirimo, da zatražimo oproštaj od supružnika. Mislim da je tajna uspješnog braka u današnje vrijeme u spremnosti da trpimo nedostatke onog drugog. Takođe je važno i da svoje probleme rješavamo zajedno, a ne da ih iznosimo pred druge ljude, pa čak i svoje roditelje (ovde ne računam sveštena lica).

 

 

Da li je rađanje podvig? Može li se uporediti s monaštvom? Da li se čovek spasava rađanjem? Kakvi su bili Ivanini porođaji?

Ivana: Nijedan porođaj ne može da bude isti. Svaki je priča za sebe. Ja ih se nisam toliko plašila koliko same trudnoće, jer su mi sve bile teške i rizične. To je bio pravi podvig, ali i mučenje. Četvrta trudnoća mi je bila najteža. Pored toga što sam trpela svakodnevne bolove, imala sam i nekih zdravstvenih problema. Ljekari su me plašili da s bebom nije sve u redu. U jednom trenutku sam se osjećala očajno, i plakala sam, a naš sin Veselin mi je dao cjeduljicu na kojoj je napisao: „Mama, nemoj da brineš, rodićeš lepu i zdravu bebu. Sredinom trudnoće, preko našeg prijatelja Zorana, uspjeli smo da nabavimo vrpcu osvještanu na pojasu Presvete Bogorodice (iz Vatopeda), koju sam do kraja nosila. Petra se rodila zdrava, na našu slavu Časne verige Apostola Petra, i dobila desetku na testu za novorođenčad. A s Jovanom, pred porođaj, kad sam osjetila bolove, pročitala sam Akatist Bogorodici Trojeručici, jer je tog dana bio njen praznik (25. jul), i veoma lako sam se porodila. Moj Nikola je, naročito u mojim trudnoćama, dokazao koliko me voli i koliko mu je stalo do mene. On je svaki put na sebe preuzimao veliku odgovornost: morao je i da kuva, pere, da brine o djeci, a pritom i da zaradi za potrebe svih nas. To je bila velika žrtva s njegove strane. U mojoj poslednjoj trudnoći, pomagala su mu i starija djeca. I oni su naučili da spreme doručak, i da meni donesu u krevet. A takođe su pomagali i u širenju, skupljanju i slaganju veša, usisavanju, odlasku u prodavnicu… Takođe, morali su i mene da trpe, što i nije bilo baš tako lako!

Nikola: Moj djed Nikola (po ocu) imao je osmoro djece. Bilo mu je teško, ali nije isto nekad i sad. Rađanje sa smislom je veliki podvig, u suprotnom je bespotrebna patnja. Ako shvatimo da je dijete dar od Boga i da u tome vidimo naš odgovor koji treba da damo jednog dana, onda nam u životu ništa neće izgledati teško i besmisleno. Kad primim Boga za prijatelja, svaki dan je lakši. Brak i monaštvo su dvije strane istog novčića. Bez jednog ne biva drugo. Supružnici nose vjence mučenika. Stavljaju svoju slobodu svojevoljno pred onog drugog, kao i monah koji se odriče svijeta zarad Hrista. Bez smirenja mislim da nikakva žrtva nema smisla, pa tako ni samo rađanje djece bez svijesti o tome, da bi na svemu što čine supružnici bio Božiji blagoslov.

 

Kako izbeći negativne uticaje koji su protivni hrišćanskom životu?

Nikola: Stanje u ovovremenoj srpskoj porodici je sve drugo samo nije dobro. Šta reći, ako većina ima televizor, a s njim i„Velikog brata”, i sve druge skaradnosti i izopačenosti. Pustiti zlo svojom voljom u svoje domove, a poslije se čuditi kako nam djeca odoše stranputicom. Da stvar bude još tragičnija, država stoji iza toga, i to čvrsto, zbog interesa pojedinaca, a na propast porodice i društva.

 

 

U čemu je suština hrišćanskog vaspitanja? Na šta najviše treba obratiti pažnju?

Nikola: Suština je – lično zalaganje u onome čemu se stremi i dosljednost. Ali mislim da to nije opet tako crno-bijelo već da je sticaj raznih životnih okolnosti koje nas zadese. Ne mogu da odaberem šta će me zadesiti u životu, ali mogu da odaberem da u datom trenutku budem čovjek. Roditelji trebaju da brinu o djeci, ali imajući pouzdanja u Gospoda i Majku Božiju. Šaljemo djecu po raznim školama da uče razne jezike, treniraju sportove, uče da pjevaju, sviraju, i ko zna šta još, najmanje se zalažemo da ih načinimo ljudima, a to je najveće. Kako je govorio naš Patrijarh Pavle: „Budimo ljudi, a nikad neljudi”.

Ivana: Istina je da nije lako podizati djecu u ovom vremenu, ali to nije razlog da bježimo od rađanja. Djecu treba naučiti da se i sama nose s pošastima ovog doba, i da znaju da razluče šta je dobro, a šta ne. Mi, svaki put, kada djeca polaze u školu zakrstimo ih, pomažemo osvećenim uljem i kratko se za njih pomolimo. Ostalu brigu o njima prepustimo Gospodu i Presvetoj Bogorodici, jer svakako da nismo u stanju da utičemo na ono što ih čeka izvan našeg doma.

 

Nekad su majke vaspitavale svoje ćerke da budu majke, a danas da budu princeze; a sinove da budu domaćini, a danas da se što manje muče.

Ivana: Kad je naša ćerka Ljeposava imala pet–šest godina, učestvovala je u nekoj radionici koja se održavala u Gradskoj biblioteci. Razgovarali su na temu šta ko želi da bude kada poraste. Kada su nju upitali, ona je prosto odgovorila: „Ja želim da budem majka“. To je bilo toliko simpatično da i dan-danas to prepričavamo.

 

Možemo li reći da sasvim mala deca u srcima svojim imaju teologiju i prijemčiva su Bogu (u roditelje gledaju kao u Boga), a onda, tokom odrastanja, pod mnogim agresivnim neznabožačkim uticajima (najpre ateističke škole), zamenjuju tu teologiju za razne ljudske filozofije i teozofije (zofos, grč .=mrak, tama)?

Nikola: Da, djeca su prijemčiva Bogu, ali zbog neprirodnog načina života, još kao bebe budu data u vrtiće i obdaništa gdje se za njihovo vaspitanje brinu drugi ljudi, ali za novac. Kasnije je to škola, društvo, TV, internet, i ko zna ko. U svemu tome nam se dešava da kažemo sami sebi da ne poznajemo svoje dijete.

 

Koje škole deca uče? U čemu su posebno talentovana? Čime se još bave? Idu li na veronauku?

Ivana: Veselin je prvi razred gimnazije i odličan je učenik. Pohađa i regionalni centar za talente „Mihajlo  Pupin”. Osvajao je nagrade na raznim takmičenjima, a najveće priznanje mu je prvo mjesto na državnom takmičenju iz istorije. Ljeposava je sedmi razred, i vrlo dobar je učenik. Ima veoma izraženu socijalnu inteligenciju, i naročito je dobra u komunikaciji s drugima. Osjećajna je i zna da prepozna osjećanja kod drugih ljudi. Ona je duša naše porodice i glavni veznik između ostale djece. Silva je četvrti razred, odlična je i veoma nadarena za muziku. Od šeste godine pjeva u horu pri našoj crkvi. Prošle godine je upisala muzičku školu, svira harfu, i na svim dosadašnjim takmičenjima osvajala je prva mjesta. Skoro je osvojila prvo mjesto i na republičkom takmičenju. Petra, naše malo pilence, sa šest i po godina krenula je u prvi razred. Ona je naše najsamostalnije dijete, valjda stoga što nismo mogli da joj se u potpunosti posvetimo, pa je često bila prinuđena da se sama snalazi. Sa svojih pet godina već je znala da sebi isprži jaje ili napravi čokoladno mlijeko. Veoma je brza, spretna i precizna. Talentovana je za muziku i od ove godine, zajedno sa Silvom, pjeva u horu. Sve četvoro od skoro treniraju sportsko penjanje, a Silva je dosad uspjela i da osvoji dvije bronzane medalje u brzinskom penjanju. A trogodišnji Jovan je naša maza!

 

Sveti Oci kažu: Ko voli Gospoda, uvek Ga se seća, a sećanje na Boga rađa molitvu. Ako se ne budeš sećao Boga, nećeš se ni moliti, a bez molitve duša neće istrajati u ljubavi Božijoj jer kroz molitvu dolazi blagodat Svetog Duha. U Hristovoj Crkvi su „svi sveti”.

Ivana: Nama, kao mladim supružnicima i početnicima u hrišćanskom životu, nije u početku bilo lako da uspostavimo neki molitveni poredak. Ali, kako je vrijeme prolazilo, i kako smo sazrijevali u tom pogledu, i molitva je postala sastavni dio našeg života. I svaki put, kada se molitva ustali, mi osjećamo blagodat Božiju na sebi. Radosniji smo, manje se svađamo, lakše rješavamo nastale probleme, a budemo i fizički zdraviji. Ali se dešava i da, zbog umora, pospanosti, žurbe ili neke svađe, zanemarimo ovo spasonosno djelo. To obično bude lošiji period našeg života i mnoge stvari krenu kako ne treba. Ali, život se i sastoji od uspona i padova. Neka bi dao Gospod da nas u trenutku naše končine nađe uspravne i sa dovoljno ulja u našim svjetiljkama!

 

 

Kako provodite letnji raspust? Možete li na poklonička putovanja?

Ivana: Mi smo svoje odmore uglavnom provodili kod bake i djeda. Nažalost, od kako nam se prije četiri i po godine upokojila baka Ljeposava, imamo samo djeda Jovu. U tom pogledu, naša djeca su više uskraćena nego što nemamo novca za razna putovanja. Ponekad odlazimo i kod teče i tetke na Oplenac. Ali 2016. godina je bila posebna za nas. Tada smo preko VDS-a otišli u Grčku. To je našoj djeci bio prvi odlazak na more. I oni, kao i mi, nosimo divne uspomene s tog putovanja. Tada je nastala i porodična anegdota: kada su nam iz VDS-a javili da ćemo ići u Grčku, mi to djeci nismo govorili. Dan pred put smo ih posjeli, i rekli da imamo da im saopštimo jednu radosnu vijest. Onda je naša ćerka Ljeposava skočila sa svog mjesta i uzviknula: „Znam, mama će da rodi još jednu bebu!” Slatko smo se ismijali. Što se tiče pokloničkih putovanja, par puta nam se ukazala prilika da posjetimo manastir Središte kod Vršca. Iguman manastira je otac Nektarije, koji je krstio našeg Veselina i Silvu. To je za nas značilo odmor i za dušu i za tijelo.

Nikola: U neposrednoj blizini Pančeva je i manastir Vojlovica u kojem je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio zatočen Patrijarh Gavrilo Dožić i Sv. vladika Nikolaj Velimirović. U manastiru je sada otac Dimitrije. Tamo odlazimo kada neki od praznika padne u radni dan.

 

Imate li Vašu poruku ohrabrenja porodicama koje izbegavaju višedetstvo?

Nikola: Bog je život i daje život, pa tako i za djecu imamo Njemu da zahvalimo. Dok su naši stari živjeli po Bogu, bilo je više djece, a danas kad je čovjek uzeo „život u svoje ruke”, nikad Srpkinja nije manje rađala. Mislim da čovjek nigdje kao u pravoslavnoj porodici ne može da ostvari ideal porodične sreće, ako to prepozna i prihvati kao svoje spasenje. To je težak i trnovit put, ali put sa Smislom.

 

Da li je deci teško da nedeljom idu na Liturgiju?

Veselin: Ne. Nedelja je poseban dan u odnosu na druge školske, monotone dane. Kad sam na Liturgiji, osećam neku toplinu, sve što me muči preko nedelje zaboravim, svega toga se oslobodim i sve mi bude nekako svetlo.

 

Na kraju razgovora, mali Jovan se pohvalio papirnim brodom, a Silva nam je otpevala Vaskršnji tropar i tako nam čestitala predstojeći radosni praznik Vaskrsenja Gospodnjeg.

 

Razgovor vodila: Radmila Grujić

Izvor:Pravoslavni misionar, br. 360

Objavljuje se s blagoslovom urednika Misionara.

 

Komentar

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*