Višedetne porodice: Kovačevići iz Kraljeva

Svi misle da je glavni problem kako prehraniti višedetnu porodicu, ali je veći problem osuda okoline i njeno čuđenje.

 

U domu Kovačevića se uveravamo da se oni trude da upravo tako žive. Radiša (65) i Maja (35) i njihova desetorka, sedam sinova i tri kćeri: Milica (12), Miloš (10), Milan (9), Mihajlo (8), Radoš (6), Ratko (5), Miodrag (3), Nikolina (2), Ružica (4) i Jovan (6 meseci), žive u stanu od 44 kvadrata, koji su dobili na korišćenje od Opštine Kraljevo. Selili su se mnogo puta, često i zbog komšija kojima je smetala graja njihove dece.

Radiša je rodom sa Uba kod Valjeva, ima samo brata, a Maja je iz Kraljeva, ima brata i polubrata. Radiša, profesor srpskog jezika, već godinama radi kao novinar, najpre u TANJUG-u, da bi pre 26 godina osnovao svoju firmu „Glas Srbije“ koja se bavi izdavanjem knjiga i novina. Dobitnik je nagrada „Dimitrije Davidović“ i „Svetozar Marković“ od Udruženja novinara Srbije, kao i ordena majora Gavrilovića 1992. godine od Društva za negovanje tradicije oslobodilačkih ratova do 1918. za probijanje informativne blokade i širenje istine o srpskom narodu. Nagradu mu je dodelio lično dr Naum Đorđević, predsednik Solunskih ratnika.

Osnivači su Udruženja kneginja Persida Karađorđević. Od prošle godine izdaju i Kraljevske novine. Maja je završila Srednju trgovačku školu i želela je da se dalje školuje, ali nije imala mogućnosti. Još u ranom detinjstvu otac ih je napustio. Majka ih je izdržavala, uz podršku njenog oca, koji je imao radnju domaće radinosti. S Radišom se upoznala 1998. u Kraljevu na osnivačkoj skupštini Svesrpskog sabora za odbranu srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Kao svestrani intelektualac, Radiša je kod nje izazvao posebne simpatije i emocije. Primljena je u „Glas Srbije“ na mesto sekretara redakcije, rodila se ljubav i ubrzo su se venčali. Sada obavlja dužnost zamenika glavnog urednika. Ne primaju nikakvu pomoć jer imaju firmu, jedino ponekad dobiju besplatne udžbenike od škole, a takođe i od Crkve i prijatelja. Najveći problem su im dažbine i ne stižu da ih plaćaju redovno. Postavljamo im prvo i najvažnije pitanje:

 

Vera je osnov novoga života. Kako se kod vas rađala vera? Je li bilo čuda?

Maja: Uvek sam se pridržavala nekih osnovnih stvari vere. Prvih šestoro dece, odmah po rođenju, krstili smo u hramu Svetog Save u Kraljevu, a ostale ćemo uskoro sve zajedno krstiti. Slavimo Sv. Jovana Krstitelja. Ali, rođenje desetog deteta unelo je veliku promenu u mom duhovnom poimanju života. Postala sam svesna Božijeg prisustva u svakom trenutku svog života. Njegova milost je ponekad bila toliko velika da je sve ono što se dešavalo imalo samo jedan odgovor, a to je da Bog Sâm zna šta je za nas dobro. I kad sam nešto rekla samo onako „daće Bog“, ali nisam to tako silno želela, to se nije ni ostvarilo, ali ako bih nešto toliko snažno poželela da je cela moja duša i da su sve moje misli bile usmerene ka tome, Bog nikada nije zaboravio nas i naše molitve. Danas sa sigurnošću mogu da kažem kad imamo veru u Boga i molitvu, ništa nam drugo ne treba.

Redakciju smo nedavno preselili na novu lokaciju, u blizinu manastira Žiče. Želimo tamo da iznajmimo i kuću i da nam manastir postane mesto duhovnog uzrastanja. Bilo je i očiglednih čuda. Kada smo prvi put išli na more u Crnu Goru, imali smo saobraćajni udes, sleteli smo s puta. Kola su uništena, a mi smo izašli nepovređeni. To se desilo 24. jula, uoči praznika ikone Presvete Bogorodice Trojeručice, a u kolima smo imali štampane knjige o Trojeručici koje je trebalo da odnesemo u neke manastire i crkve s kojima smo sklopili ugovor. Ali, stalno se uveravamo da Bog čini čuda na svakom koraku i na razne načine. U svakoj neprilici Bog nam pošalje nekoga da nam pritekne u pomoć.

 

 

Radiša: Bilo je sveštenika u mojoj porodici, a moja ujna je monahinja u manastiru Vavedenje u Ovčarskoj klisuri, Paraskeva. Inače, kroz književnost još od ranog detinjstva došao sam do osnovnih shvatanja vere. Ona je s godinama jačala.

Maja: Svesni smo da smo početnici u veri i da treba mnogo da učimo iz nauke Božije, ali smo već osetili koliko nas Bog voli i koliko je prisutan u našem životu, što ranije nismo osećali, i da se sâmi postepeno menjamo nabolje. Vera nas snaži i odgoni strah i preteranu brigu i, kako kaže naš blaženopočivši Patrijarh Pavle, cilj vere jeste da zadobijemo svetost. I Kraljevske novine nam pružaju mogućnost da upoznamo mnoge služitelje Crkve koji nas poučavaju duhovnom životu i o važnosti duhovnosti.

 

Da li je želja da imate mnogo dece došla iz rodoljubive pobude ili ste smatrali da su deca Božiji darovi?

Maja: Malo je neobično za današnje vreme, ali moja želja je bila da imamo puno dece. To sam smatrala rodoljubljem. Ali i Bog je hteo da nam podari decu. Mislim da je to najveći Božiji dar imati zdravu decu s kojom se radujete svakom novom danu. Od malih nogu su svi upućeni jedni na druge, uče se da ne budu sebični. Više ima problema u porodicama gde je manje dece, ali sve se rešava kad je sloga i ljubav u kući.

 

Koliko težite ka tome da budete prava hrišćanska porodica?

Maja: Težimo ka tome i borimo se za hrišćanske vrednosti: da imamo više ljubavi prema Bogu i svojim bližnjima, jaku veru i nadu u bolje sutra, da nas Bog čuva na svakom mestu i u svakom trenutku, da se učimo da praštamo i trpimo, jer samo tako možemo da budemo dobri ljudi i pravi hrišćani.

Radiša: Svako od nas nosi svoj krst, ali ljubav je ta privilegija i radost koju nam je Bog podario, a nje ne može biti bez požrtvovanja, odricanja, trpljenja i praštanja. Učimo decu, a i nas sâme, da se svakodnevno molimo Bogu ispred ikona i upaljenog kandila, ali i na svakom mestu i u svakom poslu kojim se bavimo. Imati više potomaka je velika privilegija za roditelje.

 

 

Ali kod ljudi baš i niste privilegovani. Mnogo je onih koji vas ne podržavaju nego vam se iščuđavaju. A stručni „detebrižnici“ bi mogli da vam zamere, pored toga što decu materijalno ugrožavate, da nemate ni dovoljno vremena da posvetite svakom detetu pojedinačno.

Radiša: Da, ali se iskreno nadamo da smo privilegovani kod Boga. To već osećamo u mnogim životnim nedaćama.

Maja: Ja sam posvećena svima. Najvažnije je dati deci zaduženja i da budu aktivni, i u toku dana odvojiti vreme za razgovor o tome kako su proveli dan. Deca razumeju više nego što mi mislimo. Kad imamo manje, deca to osećaju, manje traže i mirnija su. Jednom nismo imali struje celu sedmicu. Bez televizije, više smo čitali, razgovarali, družili se. Deca su bila čak i srećnija. Bogatstvo upropašćuje decu i sâme roditelje.

 

Recite nam nešto više o vašem Udruženju kneginja Persida Karađorđević.

Maja: Radiša je bio inspirator svojim čestim pričama vezanim za srpsku istoriju. Jednom prilikom je na groblju u Brankovini govorio o srpskim vladarima, spomenuo je i kneginju Persidu, majku desetoro dece, koja je tu rođena i sahranjena, inače mlađu 22 godine od supruga kneza Aleksandra, a to je meni dalo ideju da pod njenim imenom osnujemo neprofitno udruženje građana za borbu protiv bele kuge i pomoć višedetnim porodicama. Ono što je Božija Promisao u tome jeste to da je ono registrovano 17. jula 2015, na rođendan njenog čukununuka prestolonaslednika Aleksandra II (na dan kad je ubijen Draža Mihajlović, kao i porodica svetog cara Nikolaja II Romanova). A Kraljevske novine, prve monarhističke novine u Srbiji, registrovane su 22. februara 2016, opet ne slučajno, na dan kad je 1882. knez Milan Obrenović postao kralj i Srbija proglašena kraljevinom.

 

 

Da li su Kraljevske novine tematski bliske Glasu Srbije i kako ste došli na ideju za te novine? Kao ljudi od pera i javni radnici pratite sva zbivanja na političkom, nacionalnom, kulturnom nivou. Koliko se vaše novinarstvo razlikuje od drugih javnih glasila? Da li su novine pisale i o vama?

Radiša: Glas Srbije više ne štampamo, izlazi onlajn, ima svoj portal na internetu, štampamo samo Kraljevske novine, koje pored nacionalnog imaju i monarhističko usmerenje. Pošto je Udruženje kneginja Persida Karađorđević imalo podršku kraljevske porodice, rodila se zamisao i o novinama. Pravo novinarstvo više nije isplativo. Danas je glavna žuta štampa, šund, a sablazni su udarne teme profitabilnih novina i televizije. Ko danas čita ozbiljne teme? Boreći se za istinu imate samo troškove, a ne prihode.

Maja: Mnoge novine su pisale o nama, bili smo učesnici radio emisije „Pomaže Bog, narode moj!“ i na nekoliko televizijskih emisija. Posebno se radujemo što i Pravoslavni misionar piše o nama. Naša borba nimalo nije laka. Zahteva dodatne napore, uz one velike koji nas stalno prate, ali mi ne žalimo sebe, jer smatramo da je zadnji čas da se nešto značajnije učini za opstanak porodice i očuvanje srpskog naroda, i to na zvaničnom nivou, od strane Vlade Srbije. Jer, o tome ne sme da se ćuti i da se zatvaraju oči pred tako gorućim problemom.

Prof. dr Marko Mladenović je u maju 2014. uputio Otvoreno uismo predsedniku RS, predsedniku Skupštine RS, predsedniku Vlade RS i Patrijarhu SPC u kojem navodi zastrašujuće činjenice: „Srbi će za 25 godina biti nacionalna manjina, za 50 godina samo enklave, a za 100 godina – ostaće samo uspomena da smo ovde postojali. Kada umre matica, umreće i dijaspora. Svi ćemo se skupljati u„sabirnom centru” Nebeske Srbije. Mi nismo kao Jevreji da se vratimo posle 2.000 godina. Naš put je put bez povratka.“ O ovome govori i njegova knjiga „Srbija – sveća koja dogoreva”. Posebno ohrabruje to što naši ljudi iz dijaspore prate zbivanja u Srbiji, raduju se i pomažu ovakve inicijative za oporavak Srbije. Da ne ispadne da se hvalim, u znak podrške, i pesnici su počeli da mi posvećuju pesme, kao sledbenici Majke Jugovića, kao npr. književnik Đuro Milekić, koja je objavljena u Štajerskim novinama, glasilu Srba iz Slovenije i Austrije, s kojima odlično sarađujemo.

 

Kako funkcioniše vaša velika porodica? Imate četiri školarca. Kako protiče dan od jutra do mraka?

Maja: Milica ide u peti razred, Miloš u četvrti, Milan u treći, Mihajlo u drugi, Radoš u predškolsko. Vrlo dobri su đaci. Milica se ističe u recitovanju i učestvovala je u TV emisiji „Ja imam talenat“ i voli da slika. Recituje pesme koje su vezane za tradiciju i vojevanje Srba. Svi vole da pevaju „Kaži meni đače“ i da recituju pesme od Ljubivoja Ršumovića. Miloš vežba košarku, Milan karate. Idu na veronauku. Miloš posebno voli da peva crkvene pesme, a Mihajlo voli molitve Care Nebeski i Bogorodice Djevo. Od jutra do mraka kod kuće je zabavno: na šporetu su dve velike šerpe za ručak, uz to šest litara mleka i sedam vekni hleba. Ali, i deca imaju svoja zaduženja: Milica pomaže mlađima oko domaćeg, Miloš ide u kupovinu, Milan vodi brigu o bebi, Mihajlo voli meni da pomaže. Kavga nastane kad se kupi više vrsta sladoleda ili neko donese različite igračke. Sami biraju igre, najčešće – nastavnika, lekara, bankara, i tada i na igračke zaborave i bude mir. Znaju kako se deli čokolada, da ne smeju biti sebični. Trudim se da sagledam posebnost svakog od njih i kako da im priđem. Nemamo auto pa nas prevoze prijatelji ili taksisti koji nas poznaju. Najčešće šetamo po parku.

 

Kako u današnjim uslovima decu vaspitati u skladu s hrišćanskim vrednostima?

Radiša: Teško je uskladiti sve to, jer se sve oko nas protivi velikoj porodici, tradicionalnim i hrišćanskim vrednostima, skromnosti. Danas vas poštuju samo ako imate novac, ako ste uspešni, na položaju. Skromnost je postala nešto što smatraju neispravnim, teraju vas da učite decu da budu pohlepna, ambiciozna, da imaju skupe patike i trenerke, skupe mobilne telefone i kompjutere, i ako sve to nemate, smatraju vas čudnim. Veliki je uticaj medija na ponašanje dece. Danas u crtanim filmovima možete videti samo agresiju. A vaspitati decu po Božijim zakonima je upravo suprotno tome i nema veze s novcem.

 

Ima li kod vas egzistencijalnog straha? U Jevanđelju Hristos kaže: Ogladnjeh i dadoste mi da jedem… (Mt 25, 35). Kako razumete to? Da li ste čuli o tome propoved vašeg sveštenika?

Maja: Svi misle da je glavni problem kako prehraniti porodicu, a veći je problem osuda okoline i njeno čuđenje. Prvo nas pitaju „šta će vam tolika deca“ i „od čega ćete ih izdržavati“, pošto ni državi ne trebaju jer nemaju njenu podršku. Sa ovom pričom suočavamo se samo pred izbore, a posle izbora svi ostaju nemi. Naša izdavačka kuća objavila je knjigu Miće Milovanovića „Crnina i ordenje”, o ženskoj strani rata, o tome kako su naše žene gubile očeve, dedove, braću, muževe, na kraju i sinove i unuke, gasila se ognjišta, a na krovovima vijali crni barjaci. Takođe i knjigu Koviljke Tišme „Magleni dani”, o stradanju Srba u Republici Srpskoj i Kninskoj krajini, i mnoge druge koje se bave ovom nemilom temom.

Zemljotres 2010. godine našoj firmi je napravio štetu od preko 20.000 evra. Odšteta nije stigla, a postali smo „predmet za rešavanje“, ne samo mi nego i 330 firmi iz Kraljeva. Bilo je dana kada nismo imali novca ni za osnovne stvari, kad smo nedelju dana bili bez struje. Možda je baš to bila prekretnica u mom životu kada sam shvatila kolika je snaga molitve i snaga ljubavi. Iz svake teškoće izlazila sam svaki put sve jača. Jer, kako bismo mogli da se radujemo uspehu, ako nismo doživeli gubitak, kako bismo znali šta je sreća, ako nismo videli šta je tuga. Da, čula sam tu propoved i osetila radost, jer kad pomažemo jedni drugima to je kao da dajemo Hristu, jer smo svi ikone Božije. I još, ta glad se odnosi na Hristovu ljubav. On je uvek gladan i željan naše ljubavi, i željno čeka da obratimo pažnju na Njega. Zato kad smo uz Njega, ne plašimo se budućnosti, jer sam sigurna da nas Bog nikad neće ostaviti. Od kada sam ostala po deseti put u blagoslovenom stanju i rodila Jovana na Veliku Gospojinu, cela ta trudnoća bila je potpuno posebna zbog svega što mi se dešavalo u njoj. Postala sam svesna milosti Božije i naučila sam da samo iskrenu molitvu i onu iz dubine duše Bog uvek uslišava. Uoči ovog Božića ostali smo bez novca, a uoči Badnjeg dana sestra Nektarija iz manastira Žiča, zove me i kaže: „Spremili smo vam nešto da lepo provedete Božić”. I šta reći na to? Bog ne želi da nas za taj radosni praznik ostavi prazne i tužne. I, zaista, sve što sam srcem molila, to sam od Boga dobila.

 

 

U jutarnjoj molitvi Gospodu Isusu Hristu čitamo: „Ti si Bog moj od utrobe matere moje”, a opet mnoge majke i očevi ne veruju u Boga. Kakav je za vas osećaj trudnoća?

Maja: Ko zna za molitvu, zna i za Boga. Ali ipak, svaka trudnoća je blagodatna i tu Božiju blagodat prenosi i na majku. Trudnoća je poseban, blagosloven osećaj. I Bog čuva zdravlje trudnice. Ni trudnoće ni porođaji nisu mi bili isti, ali se nisam plašila porođaja i taj čin sam doživljavala kao oslobođenje od grehova. U jednoj trudnoći, zbog nekih problema, osećala sam nezadovoljstvo, ljutnju, bila svadljiva, ali kad sam se porodila pošle su mi suze radosnice, i dobila sam osećaj zadovoljstva i ljubavi prema svima na koje sam bila ljuta i svima sam opraštala. I svaki put kada bi se rodilo naše dete, rađala sam se i ja. A tokom zadnje trudnoće osećala sam samo spokojstvo, od početka do kraja. Pred porođaj sam čitala Jevanđelje o Hristovom stradanju, kako su pod krstom bili samo Bogorodica i Jovan.

Potreslo me je kako im je Isus rekao: Majko, eto ti sina, i Jovanu Eto ti majke. I pre nego što nam se rodio sin na Veliku Gospojinu, rešila sam da se zove Jovan. A sa Jovanom u utrobi je i osećaj Božije blagodati bio najjači i kao da sam i sâma doživela neko preobraženje. Volela bih da imamo još dece, bar dvanaest, kao i Apostola koji sede uz Gospoda na Nebesima, ali Bog veliki zna da li će nam te želje ispuniti. Svesna sam da nas iskušenja tek čekaju, jer su mala deca – mala briga. Ali nema veće radosti nego biti majka i većeg zadovoljstva nego živeti u kući prepunoj dečje graje, smeha i radosti. I deca se raduju svakoj novoj bebi.

 

Imate li poruku drugim porodicama?

Maja: Svojim javnim radom mi stalno šaljemo svoje poruke i želimo da se što više ljudi uključi u borbu protiv bele kuge. To je temelj našeg Udruženja. Zakon o abortusu je teško ukinuti, ali bi trebalo doneti takav zakon da je obavezno prethodno se posavetovati sa sveštenikom i psihologom, i da se ženi ostavi bar pet dana za razmišljanje. Uz to, da potresna pesma pomenutog prof. dr Marka Mladenovića „Zašto majko” bude obavezna. Mislim da bi veliki procenat žena odustao od abortusa. Moram da priznam da sam i ja jednom bila u takvom iskušenju. Rekla sam: „Dosta nam je dece!” A kada sam pogledala na našu decu, suze su mi potekle i pomislila sam: „A zašto su se ova deca rodila? Bože, Ti to znaš. I ovo začeto treba da se rodi”. I iskušenje je nestalo.

 

„Kod ove porodice je evidentno da je sâmo višedetstvo mnogo uticalo na buđenje vere, koja je bila zapretana samo tradicijom, da bi to buđenje pokrenulo u njima svest i osećaj o bogoprizvanju. Ali ništa ne biva preko noći. Vera postepeno ispunjava srca koja k njoj streme.” Ovako se o porodici Kovačević izrazio njihov parohijski sveštenik o. Radoje Sando, iz crkve Svetog Save u Kraljevu.

I mi verujemo da je tako.

 

Razgovor vodila: Radmila Grujić

Izvor: Pravoslavni misionar, br. 354

Objavljuje se s blagoslovom urednika Misionara.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*