Velikodušnost vučice – o „željenoj” i „neželjenoj” deci

Eh, zašto moja majka nije dobra vučica već divlja zver koja se naziva ljudskim bićem? Vučica nikad nije zubima rastrgla svog vučića, a ja od samog začeća svog života slušam presudu kako treba da umrem. Ispostavilo se da je moje postojanje za moju majku neočekivana bolest koje se treba što pre rešiti. Moj život je kao tumor koji treba što pre iseći kako ne bi metastazirao.

Čujem svoje roditelje kako pričaju da treba da umrem pre no što vidim svetlost dana. Te njihove reči su slične siktanju zmija otrovnica i duša se moja od njih užasava. Čujem majčine reči koje su slične proklinjanju. Ona me se seća s mržnjom i ljutnjom kao neke greške koja se dogodila za vreme igre u kojoj je izgubila. Njenu zlobu prema meni, svom detetu, koje je za nju postalo smetnja i neprijatelj, osećam kao otrov koji mi prodire u telo.

Zašto se nisam začeo u utrobi vučice, ona bi s ljubavlju nosila svoje mladunče kao najveće blago? Pošto me rodi, nežno bi me lizala svojim jezikom i ja bih spavao pored nje, pripivši se uz toplo krzno. Otac bi mi donosio najbolje komade ulova i ne razmišljajući o tome da njegovo mladunče može pojesti samo delić onoga što mu je namenjeno. Majka bi me učila da hodam i iz jazbine bi me zubima iznosila, baš kao da me grli svojim rukama. Gledala bi me očima punim dobrote. Oči moje majke, kad me se seti, postaju oči vučice.

Kažu da kad divlje zveri nađu u šumi napušteno dete, ne samo da ga ne ubijaju, nego se trude da mu spasu život. Ako je to ženka, onda ga hrani svojim mlekom. Ljudi se čude što vukovi othrane napuštenu decu, a kad bi vuci znali da ljudi ubijaju svoju decu, sigurno bi bili iznenađeni i užasnuti. Vučica je othranila braću Romula i Rema, no da li su se oni naučili toj vučijoj velikodušnosti? Kad bi vučica upitala Romula gde je njegov brat i njen sin, šta bi joj odgovorio?1

Vučica bi me rodila i mlekom svojim othranila, a žena će me ubiti i privezati svoje grudi kako u njima ne bi bilo mleka. Kad vuk sazna da je njegova družbenica začela, on joj ne prilazi. A ljudi? No, neću o tome da govorim. Kad mladunčetu neke životinje preti opasnost, njegova majka ide radi njega u smrt, dok je čovek danas postao najveća opasnost za svoju decu: osuđuje ih na smrt, a nema ko da ih zaštiti.

Ja sam osuđenik na smrt koji očekuje termin koji će mojoj majci najviše odgovarati da me ubije. Ona me je već izbrisala iz svog srca, iz tog sveta u kojem sija sunce, cveta cveće i pevaju ptice. Naša će krv, poput krvave bujice, prekriti zemlju. Voleo bih da se zli ljudi utope u toj bujici i da na zemlji žive vukovi.

 

Izvor: Arhimandrit Rafail (Karelin), „Kako porodici vratiti izgubljenu vrednost”, manastir Podmaine, 2014.

 

1Romul je ubio svoga brata Rema u borbi za vlast.

Komentar

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*