Klub Sv. Petra i Fevronije – mesto za upoznavanje budućih pravoslavnih supružnika

U Uspenskoj sabornoj crkvi u Moskvi, svake nedelje nakon službe, otac Aleksej Gomonov okuplja pravoslavne mladiće i devojke koji žele da se druže i da upoznaju bračnog druga – tako je nastao klub „Sv. Petra i Fevronije” koji postoji već 12 godina (od 2007.) i za to vreme doveo je do sklapanja više od 200 brakova.

 

Otac Gomonov kaže da nikada nije imao nameru da ovo bude klub usamljenih srca. „Ovo je društveno okupljanje za mlade. Gde će da se druže ako ne ovde?”, kaže on. Oni koji koriste pogodnosti kluba „Sv. Petar i Fevronija” i drugih sličnih koji se pojavljuju po Rusiji, kažu da ono što traže ne mogu da nađu nigde drugde osim ovde.

 

Pored šanse da nađu srodnu dušu s pravoslavnim svetonazorima, ovakva okupljanja nude alternativna religiozna iskustva u odnosu na uobičajene službe koje se svakodnevno održavaju u moskovskim crkvama. Svaki sastanak kluba „Petar i Fevronija” počinje zajedničkom molitvom. Zatim, nakon perioda slobodnih razgovora, sve oči okreću se ka ocu Gomonovu, koji uzima mikrofon kako bi odgovorio na pitanja anonimno predata na parčetu papira.

Centar za život već uveliko sprovodi projekat „Svetinja braka” koji je umnogome sličan onome što otac Gomonov uspešno radi već više od decenije. U okviru ovog projekta, organizuju se poklonička putovanja za one koji žele da pronađu pravoslavnog supružnika, kao i da se druže sa osobama sličnih pogleda na svet. Pored toga, organizuju se i predavanja i radionice o braku, vezama, ljubavi i zaljubljivanju s ciljem da se mladićima i devojkama pruže neophodna znanja o tome šta je potrebno da bismo uspešno ostvarili vezu s drugom osobom, koja bi potom prerasla u zdrav i dugovečan brak.

Zadovoljstvo nam je da prenesemo nekoliko priča ruskih supružnika koji su se upoznali upravo u klubu oca Gomonova i potom sklopili brak i osnovali zdravu, hrišćansku porodicu.

 

 

Klub „Sv. Petra i Fevronije”

 

Naš Klub nije klub za upoznavanje, već mesto gde se ljudi druže na osnovu zajedničkih interesovanja, u kojem blagočestivo provode zajedničko vreme i u kome mogu pronaći pravoslavne prijatelje. Kao što stoji u opisu naših aktivnosti, naši mladi ljudi idu na poklonička putovanja, pomažu u obnovi hramova, poju u horovima, nastupaju u pozorištima, posećuju domove za decu. S Božijom pomoći, zahvaljujući tim zajedničkim aktivnostima, brojni su pronašli ne samo iskrene prijatelje, već i svoje dugo čekane supružnike! Tokom deset godina postojanja Kluba, sklopljeno je oko 150 brakova!

 

Donosimo nekoliko njihovih priča.

 

***

 

 

Dima i Marina

 

Marina: „U leto 2013, s prijateljicom Kaćom pomolila sam se na Molebanu Svetima Petru i Fevroniji, nakon čega smo ostali na čaju. Kroz nekoliko nedelja, Kaća me je upoznala sa svojim drugom, koji nas je odvezao do njene kuće. Zajedno smo otišli u prodavnicu, a zatim kod Kaće, gde smo popili čaj, nešto pojeli, razmenili telefone i… za pola godine venčali se. Svadbu smo zakazali za 24. januar 2014, a venčali se 26. januara te godine.

Boljeg muža ne mogu zamisliti. On je moj prijatelj, moja ljubav, moj pomoćnik i moj najbliži čovek na ovom svetu. Našoj čudesnoj priči tu nije kraj. Uskoro posle venčanja, morala sam da odem na jednu operaciju, nakon koje sam zatrudnela. Prvi put. Toliko željeno dete… Međutim, imala sam spontani pobačaj. Nakon toga smo sve probali, lekari su me lečili, ali se ispostavilo da sam postala neplodna. Jajovodi su mi bili neprohodni i nikakva operacija nije mogla pomoći. Rekli su nam da idemo na vantelesnu oplodnju ili da usvojimo dete. Bila sam u takvoj depresiji. Kako da usvojimo… Psiholozi mi nisu pomogli, a vantelesnu oplodnju smo odmah odbacili jer smo smatrali da to ne može biti cena naše sreće.

 

 

Tada je u Moskvu stigla čestica moštiju Sv. Nikolaja čudotvorca. Čim smo se vratili sa odmora, odmah sam otišla da se poklonim moštima i više se i ne sećam šta sam tražila. Tako sam se loše osećala. Dve nedelje nakon toga, ostala sam u blagoslovenom stanju. Na sreću, budući da sam se bojala vanmaterične trudnoće zbog neprohodnih jajnika, embrion se formirao na pravom mestu. Gospod tvori čuda na prekrasan način!

Volela bih da naš primer privede ljude Sv. Petru i Fevroniji i, pre svega, da im pomogne da veruju u Gospoda i Njegovu pomoć. Nemojte nikada očajavati! Bog je uvek s nama!

 

 

***

Pavle i Lidija Spiridonov

 

Lidija: Upoznali smo se 2013. godine u klubu „Sv. Petra i Fevronije”. Skoro godinu dana nismo razmenili nijednu reč. Upoznao nas je zajednički drug Sergej Ivanov. U početku, na Pavla uopšte nisam obraćala pažnju, ali kada smo počeli da zajedno idemo na ples, primetila sam da je prijatan, dobar, kulturan, da ima lep osmeh. Posmatrali smo jedno drugo nekih dva meseca, a zatim smo se dogovorili da zajedno vozimo bicikle. Pavle mi se dopao jer je bio veoma pažljiv, pitao me je da li mi je toplo, da li sam se umorila, dao mi je svoj bicikl jer je bio udobniji, a on je uzeo moj mali, stari.

Naš prvi susret odigrao se na praznik Rođenja Presvete Bogorodice. Tokom sledećih vikenda, išli smo u manastir Novi Jerusalim, gde smo se zajedno molili. Nastavili smo da se družimo, da idemo na ples, u bioskop, na poklonička putovanja, i da razgovaramo sa sveštenicima. Kako bismo se bolje upoznali, organizovali smo putovanje na Krim zajedno s našim prijateljima. Odmorili smo se u veselom društvu, kupali smo se, posetili smo svetinje Krima. Ne mogu reći da su naši odnosi bili sasvim savršeni budući da smo postepeno upoznavali  jedno drugo. Nastavili smo da idemo na Moleban i da se molimo Sv. Petru i Fevroniji, koji su prošli kroz brojna iskušenja. Kada bismo se sporečekali, bila bih tako tužna. Shvatili smo da jedno bez drugog ne možemo i da želimo da budemo zajedno.

 

 

U januaru 2017, venčali smo se u hramu Živonačalne Trojice u moskovskoj četvrti Grjazi. Venčao nas je otac Platon Muraškin. Pre venčanja je s nama razgovarao o tome kako treba da izgleda bračni život, kakve su duhovne obaveze muža i žene, kako se rešavaju sukobi i davao nam je primere iz svog života. Registrovali smo se u četvrti Taganski, koja se nalazi blizu Pokrovskog manastira. Nakon registracije, otišli smo da se poklonimo moštima i ikoni Sv. Matrone, kojoj sam se toliko puta molila za nas svoje.

Nisam htela neku luksuznu svadbu, maštala sam o jednostavnom i lepom venčanju! Posle venčanja smo se s prijateljima proveselili uz gitaru u parohijskom domu. Ispostavilo se da je baćuška koji nas je venčao tog istog dana proslavljao 22 godine svog braka! Želim da zahvalim našim roditeljima, koji su toliko truda i brige uložili u naše vaspitanje. Molim sve one koji budu pročitali ovaj tekst da se pomole za nas.

 

 

***

Georgij i Ekaterina Borisov

 

Georgij: Upoznali smo se krajem 2013, a venčali u leto 2014. godine. Bila je to vetrovita i kišovita jesen, hladnih dana, mojih besanih noći i nekih čudnih misli. Mučio sam se u traženju istine i odgovora o smislu života… Dana 24. novembra 2013, vraćao sam se iz Orla u Moskvu. Išao sam kući da vidim roditelje i drugove. Odmah po dolasku u Moskvu, svratio sam u hram Uspenja Presvete Bogorodice u kvartu Putnikah, na Moleban Sv. blagovernima knezu Petru i kneginji Fevroniji. Bila je nedelja i verovao sam da postoji šansa da ću sresti i naći tu sreću u kojoj sam tako dugo sanjao. Iako sam kasnio, u glavi sam ponavljao Spasiteljeve reči: „Tražite i naći ćete“. „Moram da tražim, moram da se molim“, razmišljao sam.

 

 

Te nedelje, hram je bio pun naroda. Stao sam pri izlazu, u neki ćošak i počeo da se molim. Dok je sveštenik čitao molitvu Sv. Petru i Fevroniji, svi su kleknuli. Kao i obično, otac Aleksej se molio s trepetom i ljubavlju, njegove reči su dopirale do dubine duše. Kada su svi ustali, ja sam i dalje bio na kolenima i molio sam Gospoda da mi projavi Svoju milost, da me pomiluje grešnog, da me urazumi, izbavi od gordosti. Ne sećam se koliko dugo sam se tako molio. Samo znam da sam, kada sam ustao, osetio u duši neverovatan mir. Posle besede oca Alekseja, sledilo je mirosanje, a zatim čaj. Muškarci su prenosili stolove i stolice, a sestre u Hristu piroške i slatkiše. Odjednom sam, na sredini hrama, video jednu devojku, koja se dvoumila gde da sedne. U tom trenutku, nešto me je ozarilo i pomislio sam: „To je ona!“. U meni je tada počeo neki „preobražaj“. Kao da sam dobio krila, pluća su mi se ispunila vazduhom. […]

Nakon sledećeg Molebana, ponovo sam video Ekaterinu. Ona je već bila mirosana i stajala je blizu oca Alekseja. Prišao sam baćuški i pravio sam se da je ne primećujem. Odlučio sam da se pravim neveštim, mirosao sam se i krenuo ka izlazu. Kada smo se pripremali za čajanku, opet sam je sreo i počeo da cvrkućem: „Ekaterina, došli ste, kakva radost. Sedite, sad će posluženje“. Za stolom smo razgovarali o Bogu. Citirao sam deo iz Jevanđelja od Luke: „A i drugi reče: Gospode, ići ću za tobom, ali prvo mi dopusti da odem da se oprostim sa domaćima svojim. A Isus mu reče: Nijedan ko je metnuo ruku svoju na plug pa se obazire nazad, nije pripravan za Carstvo Božije” (Lk. 9, 61–62). Time sam hteo da istaknem da mi, kao hrišćani, ne treba da se osvrćemo unazad i da živimo u sećanju na ono što je bilo. Dužni smo da se učimo da živimo u Hristu. Gospod nam u tome pomaže jer je On Svedržitelj i Svemilostiv. […]

 

 

Nakon pet meseci, prošavši kroz brojna iskušenja i preispitujući sebe, zaprosio sam Ekaterinu. Bilo je to na Vaskršnju noć, kada smo se radosni vraćali kućama posle Sv. Liturgije. Ona je pristala. Roditelji su nas blagoslovili. Divna su dela Tvoja, Gospode!

 

 

***

Olga i Igor

 

Olga: Naš prvi „sastanak” bio je 8. jula 2012. posle Molebana. Upoznali smo se nekoliko dana pre toga, u Mologi, gde smo radili u kampu pri manastiru. Igor je bio jedan od organizatora tog puta, ušao je u tu priču zajedno s Pavlom Komisarovim. Krenuo je na put isključivo radi organizacije! Ranije ga nisam znala, tj. on nije pripadao našem Klubu, iako živi u mom delu grada, a čak je išao u hram blizu mog stana – u moskovskom rejonu Kuzminki. Živeli smo u istom kraju, a upoznali se na stotine kilometara od Moskve! Venčali smo se u oktobru 2013. Na Vaskrs proslavljamo pola godine od venčanja.

 

 

***

Aljona i Pavel Firisov

 

Pavel: U Klub Petra i Fevronije došao sam 8. jula 2012. godine. Prijatelji su mi rekli za Moleban koji služi baćuška Aleksej, kao i za čajanku i pravoslavni kamp. Došao sam u Klub da nađem suprugu, a ne devojku za neku usputnu vezu. Gospod Isus Hristos nije mi odmah podario suprugu, već za godinu dana, zato što sam bio gord i nisam poznavao Njegovu Istinu. Do Istine sam došao zahvaljujući blagočestivim besedama oca Alekseja Gomonova. Suzbijao sam svoju gorodost, trudio sam se da volim svoje bližnje i da ne dvoličim. Juna 2013. održan je bal u parku Ermitaž u čast Sv. ugodnika Petra i Fevronije. Tu sam odlučio da odem u pravoslavni kamp. Prvi odlazak je ostavio tako jak utisak na mene. Upoznao sam toliko dobrih ljudi. Zajedno smo radili u manastiru, zajedno obedovali, išli na službe, uveče razgovarali pred logorskom vatrom. Rešio sam da tamo idem svakog vikenda, bez obzira na vremenske uslove. Kad sam otišao treći put, Gospod me je udostojio da upoznam svoju sadašnju suprugu Aljonu.

 

 

 

Prevod: T.Ć.

Izvor: Klub Petra i Fevronii

Naslovna fotografija preuzeta iz teksta Bezgrešno pravoslavno zabavljanje u Rusiji 

 

 

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*