Osnovi socijalne koncepcije Ruske pravoslavne crkve

Ruska Pravoslavna Crkva je u svom saborskom dokumentu, koji donosimo u nastavku teksta, razmatrala važna pitanja iz oblasti bioetike, uključujući i pitanje svetinje života (zaštite života svakog čoveka od trenutka začeća), vantelesne oplodnje, eutanazije, surogat materinstva itd.

Ovim dokumentom, zasnovanim na učenju Crkve, Ruska Pravoslavna Crkva iznela je svoj stav po specifičnim moralnim pitanjima koja se javljaju u savremenom dobu i tako nam dala dobar orijentir za našu savest i naše odlučivanje kada se susretnemo sa nekim od ovih pitanja i problema.

 

12. PROBLEMI BIOETIKE

 

12.1. Buran razvoj biomedicinskih tehnologija, koje su aktivno prodrle u život savremenog čoveka od rođenja do smrti, kao i nemogućnost da se na moralne probleme koji se pritom pojavljuju dobije odgovor u okvirima tradicionalne medicinske etike, izaziva ozbiljnu zabrinutost društva. Pokušaji ljudi da sebe postave na mesto Boga, proizvoljno menjajući i „poboljšavajući” Njegovu tvorevinu, mogu da donesu čovečanstvu nove teškoće i patnje. Razvoj biomedicinskih tehnologija značajno prevazilazi osmišljavanje potencijalnih duhovno-moralnih i socijalnih posledica njihove nekontrolisane primene, što ne može a da ne izaziva duboku pastirsku zabrinutost u Crkvi. Formulišući svoj odnos prema problemima bioetike, o kojima se naširoko raspravlja u savremenom svetu, a pre svega prema onim bioetičkim realnostima koje direktno utiču na čoveka, Crkva polazi od predstava o životu zasnovanih na božanskom Otkrivenju. To su predstave o životu kao skupocenom daru Božjem i o neotuđivoj slobodi i bogolikom dostojanstvu čovekove ličnosti, prizvane da „trči prema cilju radi nagrade nebeskoga prizvanja Božjega u Hristu Isusu” (Filiplj. 3,14), prema postizanju savršenstva svojstvenog Ocu nebeskom (Mat. 5, 48) i prema oboženju, kojim ljudi postaju „pričasnici božanske prirode” (II Petr. 1,4).

 

12.2. Od najstarijih vremena Crkva namerni prekid trudnoće (abortus) smatra teškim grehom. Kanonska pravila izjednačavaju abortus sa ubistvom. U osnovi takve procene nalazi se uverenje da je nastajanje ljudskog bića dar Božji, zbog čega svaki nasrtaj na život buduće ljudske ličnosti, od trenutka začeća pa nadalje, jeste zločin.

 

Psalmopojac opisuje razvoj ploda u utrobi majke kao stvaralački čin Božji: „Jer si ti stvorio što je u meni, sastavio si me u utrobi matere moje. Nijedna se kost moja nije sakrila od tebe, ako i jesam sazdan tajno, otkan u dubini zemaljskoj… Zametak moj videše oči tvoje” (Ps. 139,13 i 15 – 16). O tome svedoči Jov u rečima kojima se obraća Bogu: „Tvoje su me ruke stvorile i načinile, i ti me odasvud potireš. Seti se da si me od zemlje načinio, i opet ćeš me u prah pretvoriti… Nisi li me kao mleko slio i usirio me kao sir?… Navukao si na mene kožu i meso, i kostima i žilama spleo si me. Životom i milošću darivao si me; i staranje tvoje čuvalo je duh moj… Zašto si me izvadio iz utrobe? 0, da umreh! Da me ni oko ne vide!” (Jov 10,8 -12 i 18). „Pre nego što te sazdah u utrobi, znah te; i pre nego što ti iziđe iz utrobe, posvetih te”, rekao je Gospod proroku Jeremiji (1,5–6).

 

U Učenju Dvanaestorice apostola, jednom od najstarijih spomenika hrišćanske književnosti, među najvažnijim zapovestima Božjim nalazi se i ova: „Ne ubijaj dete, izazivajući pobačaj!” Atinagora, apologet iz 2. veka, pisao je: „Žena koja je počinila pobačaj ubica je i odgovaraće pred Bogom, pošto je… zametak u utrobi živo biće, o kome se stara Gospod.” Na razmeđi 2. i 3. veka Tertulijan je tvrdio: „Onaj ko će biti čovek, već je čovek.” U 2. i 8. kanonu svetog Vasilija Velikog, koji su uključeni u Knjigu pravila Pravoslavne Crkve, a potvrđeni su 91. pravilom Šestog vaseljenskog sabora, kazano je: „Žena koja namerno ubije plod u svojoj utrobi podleže kazni za ubistvo… Ubice su i one koje daju sredstva za pobačaj, a i one koje uzimaju plodoubistvene otrove.” Uz to, sveti Vasilije precizira da težina krivice ne zavisi od toga koji je mesec trudnoće u pitanju: „Tačnog određivanja da li je plod dobio oblik ili je još bez oblika – kod nas nema.” Sveti Jovan Zlatoust je žene koje izvrše abortus nazivao „još gorima od ubica”.

 

 

Od začeća počinje život novog, jedinstvenog i neponovljivog ljudskog bića.

 

Na veliku rasprostranjenost i opravdavanje abortusa u savremenom društvu Crkva gleda kao na pretnju budućnosti čovečanstva i kao na očigledan znak moralne degradacije. Vernost biblijskom i svetootačkom učenju o svetosti i dragocenosti čovečjeg života od samog njegovog začetka nespojiva je sa priznavanjem ženi „slobode izbora” u odlučivanju o sudbini ploda. Osim toga, abortus predstavlja ozbiljnu pretnju i fizičkom i duševnom zdravlju majke. Crkva je, takođe, uvek smatrala za svoju dužnost da stupa u zaštitu najnemoćnijih i najzavisnijih ljudskih bića, a to su upravo nerođena deca. Pravoslavna crkva ni pod kakvim okolnostima ne može dati blagoslov za izvršenje abortusa. Crkva ne odbacuje žene koje su izvršile abortus, ali ih poziva na pokajanje i prevazilaženje pogubnih posledica greha kroz molitvu i epitimiju, sa potonjim pristupanjem spasonosnim svetim Tajnama.

 

Kada postoji neposredna pretnja životu majke zbog produžetka trudnoće, naročito ukoliko ona već ima dece, u pastirskoj praksi preporučuje se snishođenje. Žena koja je prekinula trudnoću u ovakvim okolnostima ne biva odlučena od evharistijskog opštenja sa Crkvom, ali se ono uslovljava ispunjavanjem njenog ličnog pokajnog molitvenog pravila. To pravilo određuje sveštenik koji prima njenu ispovest. Borba protiv abortusa, na koji se žene ponekad odlučuju usled krajnje materijalne bede i iz osećanja bespomoćnosti, zahteva od Crkve i društva sprovođenje delotvornih mera za zaštitu materinstva, kao i pružanje uslova za usvajanje one dece koju njihove majke, usled određenih okolnosti, ne mogu samostalno da podižu.

 

Odgovornost za greh ubistva nerođenog deteta snosi, pored majke, i otac ukoliko se saglasio sa odlukom da se izvrši abortus. Ako je abortus izvršen bez saglasnosti muža, to može da bude povod za raskidanje braka (vidi 10.3). Greh pada i na dušu lekara koji je izvršio abortus. Crkva poziva državu da medicinskim radnicima prizna pravo da, iz razloga savesti, odbiju da izvrše abortus. Često se tvrdi da je pravna odgovornost lekara za smrt majke na porođaju neuporedivo veća od odgovornosti za pogubljenje ploda. Takav stav se ne može prihvatiti kao merodavan, pogotovu iz razloga što on podstiče medicinske radnike, a preko njih i pacijente, na izvršavanje abortusa. Lekar mora da ispolji maksimalnu odgovornost kada postavlja dijagnozu koja može da podstakne ženu na prekid trudnoće, pri čemu medicinski radnik, vernik, mora detaljno da uporedi medicinske nalaze sa zapovešću hrišćanske savesti.

 

Sredstva za sprečavanje začeća

 

12.3. Duhovno-moralnu ocenu iziskuje i problem kontracepcije. Neka od kontraceptivnih sredstava faktički imaju abortivno dejstvo, koje veštački prekida život embriona u jednoj od najranijih faza. Zbog toga za njihovu primenu važe stavovi koji se odnose na abortus. Ostala pak sredstva, koja nisu povezana sa prekidom već započetog života, ne mogu se ni u kom slučaju izjednačavati sa abortusom. Određujući svoj odnos prema kontraceptivnim sredstvima, hrišćanski supružnici treba da imaju na umu da je produžetak ljudskog roda jedan od osnovnih ciljeva bogoustanovljenog bračnog saveza (vidi 10.4). Namerno odbijanje rađanja dece iz sebičnih pobuda obezvređuje brak i postaje nesumnjiv greh.

 

Supružnici istovremeno imaju pred Bogom odgovornost za punovredno i kvalitetno podizanje dece. Jedan od načina realizacije odgovornog odnosa prema njihovom rađanju jeste uzdržavanje od polnih odnosa za izvesno vreme. Uostalom, treba imati na umu reči apostola Pavla upućene hrišćanskim supružnicima: „Ne zabranjujte se jedno drugome, sem po dogovoru privremeno, da biste se predali postu i molitvi, pa opet da se sastanete, da vas satana ne iskušava vašim neuzdržavanjem” (I Kor. 7, 5). Očigledno je da supružnici treba da u ovoj oblasti donose odluke uz uzajamnu saglasnost i uz savet duhovnika. On treba da sa pastirskom opreznošću uzima u obzir konkretne uslove života bračnog para, njihov uzrast, zdravlje, stepen duhovne zrelosti i mnoge druge okolnosti, kao i da razlikuje one koji su u stanju da „prime” visoke zahteve uzdržavanja od onih kojima to nije „dato” (Mat. 19, 11), vodeći pre svega brigu o očuvanju i jačanju porodice.

 

Sveti Sinod Ruske Pravoslavne Crkve, odlukom od 28. decembra 1998. godine, ukazuje sveštenicima koji obavljaju duhovničko služenje na „nedopustivost prinude ili nagovaranja svojih duhovnih čeda, suprotno njihovoj volji, na… odricanje od supružanskog života u braku”. Zatim podseća pastire i na neophodnost „čuvanja posebne celomudrenosti i posebne pastirske opreznosti prilikom razgovora sa svojim duhovnim čedima o pitanjima povezanim sa ovim ili onim aspektom njihovog porodičnog života”.

 

12.4. Primena novih biomedicinskih metoda u mnogim slučajevima omogućava da se prevaziđe bolest neplodnosti. Istovremeno se sve više praktikuje tehnološko intervenisanje u proces začeća ljudskog života, što predstavlja pretnju po duhovni integritet i fizičko zdravlje ličnosti. Ugroženi su i odnosi među ljudima, koji su od pamtiveka bili osnova društva. Sa razvojem pomenutih tehnologija povezano je i širenje ideologije takozvanih reproduktivnih prava, ideologije koja se sada propagira i na nacionalnom i na međunarodnom nivou. Ovaj sistem pogleda daje prednost polnoj i društvenoj realizaciji ličnosti nad brigom o budućnosti deteta, o duhovnom i fizičkom zdravlju društva i o njegovoj moralnoj stabilnosti. U svetu se postepeno formira odnos prema čovekovom životu kao prema proizvodu koji može da se bira u skladu sa sopstvenim sklonostima i kojim se može raspolagati isto kao i materijalnim vrednostima.

 

U molitvama čina venčanja Pravoslavna Crkva izražava veru u to da je rađanje dece željeni plod zakonitog braka, ali nije njegov jedini cilj. Crkva se ne moli samo za „plod utrobe na korist” supružnika nego i za darove neprolazne uzajamne ljubavi, celomudrenosti, „sloge duša i tela”. Zato Crkva ne može smatrati moralno opravdanima metode za rađanje dece koji nisu u skladu sa zamislima Tvorca života. Ako muž ili žena nisu sposobni za začeće deteta i ako im terapeutski i hirurški metodi lečenja neplodnosti ne pomažu, oni treba smireno da prihvate svoju bezdetnost kao poseban priziv.

 

Pastirske preporuke moraju u ovakvim slučajevima da uzimaju u obzir mogućnost usvajanja deteta uz uzajamnu saglasnost supružnika. U dopustiva sredstva medicinske pomoći spada veštačka oplodnja polnim ćelijama muža, jer ona ne remeti celovitost bračnog saveza, suštinski se ne razlikuje od prirodnog začeća i realizuje se u kontekstu supružanskih odnosa.

 

Manipulacije pak povezane sa „donatorstvom” polnih ćelija narušavaju integritet ličnosti i izuzetnost bračnih odnosa, dopuštajući mešanje treće strane u njih. Osim toga, takva praksa ohrabruje neodgovorno očinstvo ili materinstvo, jer je ono otvoreno oslobođeno ma kakvih obaveza u odnosu na one koji su „telo od tela” anonimnih donatora. Korišćenje donatorskog materijala ruši osnove porodičnih veza pošto pretpostavlja da dete, pored „socijalnih”, ima još i „biološke” roditelje.

 

Surogatno materinstvo”, to jest nošenje, do kraja trudnoće, oplođene jajne ćelije od strane žene koja, posle porođaja, vraća dete „naručiocima”, protivprirodno je i moralno nedopustivo, čak i kada se ostvaruje bez novčane nadoknade. Ovaj metod dovodi do rušenja duboke emotivne i duhovne bliskosti koja se uspostavlja između majke i deteta već za vreme trudnoće. „Surogatno materinstvo” izaziva traume, kako kod žene koja iznese trudnoću do kraja i čija materinska osećanja bivaju pogažena tako i kod deteta, koje kasnije može doživeti krizu identiteta.

 

Sa pravoslavnoga stanovišta, moralno su nedopustive i sve vrste vantelesne oplodnje, koje podrazumevaju pripremanje, čuvanje i namerno uništavanje „suvišnih” embriona. Moralna osuda abortusa od strane Crkve upravo se i zasniva na priznavanju ljudskog dostojanstva embriona (vidi 12.2).

 

Oplodnja neudatih žena uz korišćenje donatorskih polnih ćelija ili realizacija „reproduktivnih prava” bilo neoženjenih muškaraca bilo lica sa takozvanom nestandardnom seksualnom orijentacijom lišava buduće dete prava da ima i majku i oca. Korišćenje reproduktivnih metoda van konteksta Bogom blagoslovene porodice postaje oblik borbe protiv Boga, koja se vodi pod plaštom zaštite ljudske autonomije, a u stvari u ime izopačenog shvatanja slobode ličnosti.

 

12.5. Veliki deo ukupnog broja bolesti čine nasledna oboljenja. Razvoj medicinsko-genetičkih metoda postavljanja dijagnoze i lečenja može da doprinese sprečavanju ovakvih bolesti i olakšavanju patnji mnogih ljudi. Bitno je, međutim, imati u vidu da genetski poremećaji često nastaju i kao posledica zaboravljanja moralnih načela, odnosno kao rezultat poročnog načina života, zbog čega stradaju i potomci. Ogrehovljenost ljudske prirode se pobeđuje duhovnim podvigom. Ako pak, s kolena na koleno, porok gospodari u životu potomstva, i to sa sve većom snagom, onda se ostvaruju reči Svetog Pisma: „Strašan je kraj nepravednog roda” (Prem. Sol.3,19). I obrnuto: „Blago čoveku koji se boji Gospoda, kome su veoma omilele zapovesti njegove. Silno će biti na zemlji seme njegovo, rod pravednički biće blagosloven” (Ps. 112,1 – 2). Na taj način, istraživanja u oblasti genetike samo potvrđuju duhovne zakonitosti koje su još pre mnogo vekova otkrivene čovečanstvu rečju Božjom.

 

Skrećući ljudima pažnju na moralne uzroke bolesti, Crkva istovremeno pozdravlja napore medicinskih radnika usmerene na lečenje naslednih bolesti. Cilj genetičkog intervenisanja ne sme, međutim, da bude veštačko „usavršavanje” roda ljudskog i uplitanje u božanski plan o čoveku. Zbog toga se genska terapija može primenjivati samo uz saglasnost pacijenta ili njegovih zakonskih zastupnika, isključivo prema medicinskim indikacijama. Genska terapija polnih ćelija izuzetno je opasna pošto je vezana za promenu genoma (ukupnosti naslednih osobina) u nizu naraštaja, što može da prouzrokuje nepredviđene posledice u obliku novih mutacija i destabilizacije ravnoteže između ljudske zajednice i sredine koja je okružuje.

 

Uspesi u dešifrovanju genetskog koda stvaraju realne preduslove za široko genetsko testiranje u cilju otkrivanja saznanja o prirodnoj neponovljivosti svakog čoveka, kao i o njegovoj sklonosti prema određenim oboljenjima. Uz razumno korišćenje dobijenih informacija, stvaranje „genetske karte” doprinelo bi blagovremenom korigovanju razvoja potencijalnih oboljenja kod svakog čoveka ponaosob. Ipak, postoji realna opasnost od zloupotrebe genetskih informacija tako što bi one mogle da posluže za različite oblike diskriminacije. Osim toga, posedovanje informacija o naslednoj sklonosti prema teškim bolestima može da postane preteško duševno opterećenje. Zato genetska identifikacija i genetsko testiranje mogu da se ostvaruju samo na osnovu poštovanja slobode ličnosti.

 

Dvosmislen karakter imaju i metodi prenatalne (pretporođajne) dijagnostike, koji omogućavaju da se otkrije nasledna bolest u ranim fazama intrauternog razvoja. Neki od ovih metoda mogu predstavljati pretnju po život i celovitost testiranog embriona ili ploda. Otkrivanje neizlečivog ili teško izlečivog genetskog oboljenja često postaje povod za prekidanje začetog života: poznati su slučajevi kada su roditelji bili izloženi određenim pritiscima.

 

Prenatalnu dijagnostiku možemo smatrati moralno opravdanom ako je ona usmerena na lečenje bolesti otkrivenih u najranijim fazama ili na pripremu roditelja za posebno staranje o bolesnom detetu. Pravo na život, ljubav i brigu ima svaki čovek, nezavisno od toga da li ima ili nema neku bolest. Prema Svetom Pismu, Sam Bog je „zaštitnik nemoćnih” (Judita 9,11). Apostol Pavle uči da treba „pomagati nemoćnima” (Dela ap. 20, 35 i I Sol. 5,14). Upoređujući Crkvu i telo čoveka, on pokazuje da „koji se udovi tela čine da su slabiji, neophodni su”, a koji nam se čine manje savršenima, njima je potreban „veći ugled” (I Kor. 12, 22 i 24). Apsolutno je nedopustiva primena metoda prenatalne dijagnostike u cilju izbora pola budućeg deteta po želji roditelja.

 

12.6. Kloniranje (dobijanje genetskih kopija), koje su naučnici postigli kod životinja, pokreće pitanje o dopustivosti i mogućim posledicama kloniranja čoveka. Realizacija ove ideje, koja je naišla na protest mnogih ljudi širom sveta, može postati razornom po društvo. Kloniranje, u još većem stepenu od ostalih reproduktivnih tehnologija, stvara mogućnost manipulisanja genetskim sklopom ličnosti i doprinosi njegovom daljem obezvređivanju. Čovek nema pravo da pretenduje na ulogu tvorca sebi sličnih bića ili da za njih bira genetske prototipove, određujući osobine njihove ličnosti po svom nahođenju. Zamisao o kloniranju je nesumnjivi izazov samoj prirodi čoveka, izazov ugrađenom u njega liku Božjem, od kojega su neodvojivi sloboda i jedinstvenost ličnosti. „Umnožavanje” ljudi sa zadatim parametrima može da bude poželjno samo za privrženike totalitarnih ideologija.

 

 

Kloniranje čoveka u stanju je da izopači prirodne osnove rađanja dece, krvnog srodstva, materinstva i očinstva. Dete može da postane sestra svoje majke, brat svog oca ili kći svoga dede. Krajnje su opasne i psihološke posledice kloniranja. Čovek koji je došao na svet kao rezultat ovakvog postupka može da se ne oseća kao samostalna ličnost već samo kao „kopija” nekog od živih ljudi ili od onih koji su živeli pre njega. Takođe je neophodno imati u vidu da bi kao „uzgredni rezultat” eksperimenata sa kloniranjem čoveka neizbežno nastali mnogobrojni životi koji se ne bi mogli održati i, najverovatnije, rađanje mnogobrojnog potomstva nesposobnog za život. Istovremeno, kloniranje izolovanih ćelija i tkiva organizma ne predstavlja napad pa dostojanstvo ličnosti i pokazuje se, u nizu slučajeva, korisnim u biološkoj i medicinskoj praksi.

 

12.7. Savremena transplantologija (teorija i praksa presađivanja organa i tkiva) dozvoljava pružanje delotvorne pomoći mnogim bolesnicima koji bi bez toga bili osuđeni na neizbežnu smrt ili na tešku invalidnost. U isti mah, razvoj ove oblasti medicine, usled povećavanja potrebe za neophodnim organima, rađa određene moralne probleme i može da bude opasan po društvo. Tako, nesavesno propagiranje donatorstva i komercijalizacija transplantacione prakse stvaraju preduslove za trgovinu delovima ljudskog tela, što ugrožava život i zdravlje ljudi.

 

Crkva smatra da se organi čovekovog tela ne mogu smatrati objektima kupovine i prodaje. Presađivanje organa živog davaoca može se zasnivati samo na dobrovoljnom samopožrtvovanju radi spasavanja života drugog čoveka. U tom slučaju, saglasnost za eksplantaciju (odstranjenje organa) postaje čin ispoljavanja ljubavi i saosećanja. Potencijalni davalac mora, međutim, da bude u potpunosti obavešten o mogućim posledicama eksplantacije organa po njegovo zdravlje. Moralno je nedopustiva eksplantacija koja direktno ugrožava život davaoca. Najraširenija je praksa uzimanja organa od tek preminulih ljudi. U takvim slučajevima mora biti isključena svaka nejasnoća u pogledu određivanja trenutka smrti. Neprihvatljivo je skraćivanje života jednog čoveka, kao i odustajanje od postupaka koji održavaju život, radi produžavanja života drugog čoveka.

 

Na osnovu božanskog Otkrivenja, Crkva ispoveda veru u telesno vaskrsenje umrlih (Is. 26, 19; Rimlj. 8, 11; I Kor. 15, 42 – 44 i 52 – 54; Filiplj. 3,21). U obredu hrišćanskog pogreba Crkva izražava poštovanje koje priliči telu umrlog čoveka. Sledstveno, posmrtno donatorstvo organa i tkiva može da bude ispoljavanje ljubavi i sa one strane smrti. Darivanje ili zaveštanje takve vrste ne može se smatrati čovekovom obavezom. Zbog toga je dobrovoljna saglasnost, data za života, uslov zakonitosti i moralne prihvatljivosti eksplantacije. U slučaju da lekarima nije poznata izražena volja samrtnika, ili već umrlog čoveka, oni treba da je saznaju obrativši se, ako je neophodno, njegovim srodnicima. Takozvanu prezumpciju (pretpostavku) o saglasnosti potencijalnog davaoca za odstranjivanje organa i tkiva njegovog tela, koja je predviđena zakonodavstvom niza zemalja, Crkva smatra nedopustivim narušavanjem čovekove slobode.

 

Donatorski organi i tkiva postaju sastavni deo duševno-telesnog jedinstva ličnosti primaoca. Transplantacija koja bi mogla da ugrozi identitet primaoca, zadirući u njegov identitet kao ličnosti i kao predstavnika vrste, ne može, dakle, biti moralno opravdana ni pod kojim uslovima. Naročito je bitno imati u vidu ovu činjenicu prilikom rešavanja pitanja koja se odnose na presađivanje tkiva i organa životinjskog porekla.

 

Za Crkvu je apsolutno nedopustivo korišćenje metoda takozvane fetalne terapije, koja se zasniva na odstranjivanju i upotrebi tkiva i organa ljudskih embriona, abortiranih u različitim fazama razvoja, radi pokušaja lečenja različitih bolesti i „podmlađivanja” organizma. Osuđujući abortus kao smrtni greh, Crkva ne može da ga opravda čak ni kada bi neko možda imao koristi po zdravlje od uništavanja začetog ljudskog života. Čak i kada bi efikasnost takve prakse, koja je danas samo hipotetička, bila i naučno dokazana, ona bi ostala primer vapijućeg nemorala i imala bi kriminalni karakter, neizbežno doprinoseći još većem širenju i komercijalizaciji abortusa.

 

12.8. Praksa odstranjivanja ljudskih organa pogodnih za transplantaciju, kao i razvoj reanimacije, otežavaju precizno utvrđivanje trenutka smrti. Ranije se kao kriterijum njenog nastupanja smatrao nepovratni prekid disanja i krvotoka. Ali, zahvaljujući usavršavanju reanimacionih tehnologija, ove bitne životne funkcije mogu veštački da se održavaju tokom dužeg vremena. Čin smrti se tako pretvara u proces umiranja koji zavisi od odluke lekara, što suočava savremenu medicinu sa kvalitativno novom vrstom odgovornosti.

 

U Svetom Pismu smrt se predstavlja kao odvajanje duše od tela (Ps. 145, 4 i Luk. 12,20). Tako možemo da govorimo o produžetku života sve dok se ostvaruje delatnost organizma kao celine. Produžavanje života veštačkim sredstvima, kada faktički funkcionišu samo pojedini organi, ne može se smatrati obaveznim i, u svim slučajevima, poželjnim zadatkom medicine. Odlaganje smrtnog časa ponekad samo produžuje muke bolesnika i lišava čoveka prava na „nepostidni i mirni” svršetak života, za koji se pravoslavni hrišćani mole Gospodu tokom bogosluženja. Kad aktivna terapija postane nemoguća, njeno mesto trebalo bi da zauzme palijativna pomoć (anestezija, nega, socijalna i psihološka podrška), kao i pastirsko staranje. Sve ovo ima za cilj da obezbedi istinski human završetak života, uz toplinu milosrđa i ljubavi.

 

Pravoslavno shvatanje nepostidnog svršetka života uključuje i pripremu za smrtni ishod, koji se smatra bitnom duhovnom etapom u čovekovom životu. Bolesnik koji je okružen hrišćanskom brigom u poslednjim danima svoga zemaljskog postojanja u stanju je da doživi blagodatnu promenu, vezanu za novo osmišljavanje pređenog puta, i pokajničko izlaženje pred lice večnosti. Rodbini umirućeg i medicinskim radnicima pruža se mogućnost da, kroz strpljivo negovanje bolesnika, služe Samom Gospodu, po reči Spasiteljevoj: „Kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mat. 25, 40). Skrivanje od pacijenta informacije o njegovom teškom stanju, pod izgovorom očuvanja njegovog duševnog mira, često samrtnika lišava mogućnosti da se svesno pripremi za svršetak života i da dobije duhovnu utehu koja se stiče kroz učešće u svetim Tajnama Crkve. Istovremeno, takvo prikrivanje baca senku na njegove odnose sa bližnjima i sa lekarima.

 

Predsmrtne fizičke patnje ne uklanjaju se uvek efikasno primenom anestetika. Znajući za to, Crkva u takvim slučajevima upućuje Bogu molitvu: „Razreši slugu Tvog od ovih nepodnosivih muka i ljute boljke i upokoj ga gde su duhovi pravednih” (Trebnik, molitva za onoga koji se s dušom bori). Gospod je jedini Gospodar života i smrti (I Car. 2,6). „U njegovoj je ruci duša svega živoga i duh svakoga tela čovečjega” (Jov 12, 10). Zbog toga Crkva, ostajući verna zapovesti Božjoj ne ubij (Izl. 20, 13), ne može da prizna kao moralno prihvatljive — danas u svetu raširene pokušaje legalizacije takozvane eutanazije, odnosno namernog usmrćivanja beznadežno bolesnih (čak ni kada je to njihova želja). Molba bolesnika za ubrzavanje smrti katkad je uslovljena stanjem depresije koje ga lišava mogućnosti da ispravno procenjuje svoj položaj. Priznavanje legitimnosti eutanazije dovelo bi do umanjenja dostojanstva i do izopačenja profesionalne dužnosti lekara, koji je pozvan da očuva, a ne da prekrati život. „Pravo na smrt” lako može da se pretvori u pretnju po život pacijenata za čije lečenje nema dovoljno novčanih sredstva.

 

Zbog svega toga eutanazija je jedan oblik ubistva ili samoubistva, u zavisnosti od toga da li u njemu učestvuje i sam pacijent. U ovom drugom slučaju prema eutanaziji mogu da se primene odgovarajuća kanonska pravila po kojima se namerno samoubistvo, kao i pomoć za njegovo izvršenje, ocenjuje kao težak greh. Namerni samoubica, koji je to „učinio zbog uvrede ljudske ili zbog bilo kojeg drugog slučaja malodušnosti”, ne biva udostojen hrišćanske sahrane ni liturgijskog pominjanja (14. kanon Timoteja Aleksandrijskog). Ako je samoubica lišio sebe života „u vansebnosti”, tojest u napadu duševne bolesti, crkvena molitva za njega dozvoljava se nakon što nadležni arhijerej ispita slučaj. Neophodno je takođe imati na umu da krivicu samoubice često dele ljudi koji ga okružuju, koji su se pokazali kao nesposobni za delotvornu sastradalnu ljubav i za ispoljavanje milosrđa. Crkva poziva zajedno sa apostolom Pavlom: „Nosite bremena jedni drugih i tako ispunite zakon Hristov” (Gal. 6, 2).

 

12.9. Sveto Pismo i učenje Crkve nedvosmisleno osuđuju homoseksualne polne veze, videći u njima poročno izopačenje čovekove prirode kakvom ju je Bog stvorio. „Ko bi muškarca obležao kao ženu, učiniše gadnu stvar obojica; da se pogube; krv njihova na njih” (Levit. 20, 13). Biblija pripoveda o teškoj kazni kojom je Bog kaznio žitelje Sodoma (Post. 19,1 – 29) – po tumačenju svetih Otaca, upravo zbog greha muželožništva. Karakterišući moralno stanje mnogobožačkog sveta, apostol Pavle homoseksualne odnose svrstava među najsramnije strasti i nevaljalstva koja skrnave čovekovo telo: „Jer i žene njihove pretvoriše prirodno upotrebljavanje u protivprirodno, a… isto tako i muškarci, ostavivši prirodno upotrebljavanje žena, raspališe se željom svojom jedan na drugoga, muškarci sa muškarcima čineći sram, primajući na sebi odgovarajuću platu za svoju zabludu” (Rimlj. 1,26 – 27). „Ne varajte se: …ni rukobludnici, ni muželožnici… neće naslediti Carstvo Božje”, pisao je apostol Pavle stanovnicima razvratnog Korinta (I Kor. 6, 9 – 10).

 

Svetootačko Predanje isto tako jasno i nedvosmisleno osuđuje svako ispoljavanje homoseksualizma. Učenje Dvanaestorice apostola, spisi svetog Vasilija Velikog, Jovana Zlatousta, Grigorija Niskog i blaženog Avgustina, kao i kanoni svetog Jovana Posnika, izražavaju neizmenljivo učenje Crkve da su homoseksualne veze grešne i da podležu osudi. Ljudi koji su uvučeni u njih nemaju pravo da budu u crkvenom kliru (7. kanon Vasilija Velikog, 4. kanon Grigorija Niskog i 30. kanon Jovana Posnika). Obraćajući se onima koji su se ukaljali grehom sodomije, prepodobni Maksim Grk je isticao: „Poznajte sebe, grešnici, shvatite kakvom ste se gadnom uživanju predali! Postarajte se da se što pre odvojite od te vaše najgadnije i najsmradnije naslade, da je omrznete, a ko tvrdi da je ona nevina, toga predajte večnoj anatemi, kao protivnika Jevanđelja Hrista Spasitelja i kao onoga ko izopačuje Njegovo učenje. Očistite sebe iskrenim pokajanjem, toplim suzama, milostinjom prema svojim mogućnostima, kao i čistom molitvom… Omrznite svom dušom svojom ovo beščašće da ne biste bili sinovi prokletstva i pogibli.” Diskusije o položaju takozvanih seksualnih manjina u savremenom društvu odvijaju se u pravcu priznavanja homoseksualizma, koji se više ne smatra za polnu izopačenost nego za jednu od „seksualnih orijentacija”, sa pravom na javno izražavanje i uvažavanje. Takođe se tvrdi da je homoseksualna sklonost uslovljena individualnom prirodnom predodređenošću. Pravoslavna Crkva polazi od nepokolebivog uverenja da se bračna zajednica muškarca i žene, koju je Bog ustanovio, ne može upoređivati sa izopačenim ispoljavanjima seksualnosti. Ona smatra da je homoseksualizam grehovno oštećenje ljudske prirode, a da se prevazilazi duhovnim naporom koji vodi ka isceljenju i čovekovom ličnosnom uzrastanju. Homoseksualne težnje, kao i druge strasti koje muče palog čoveka, leče se svetim Tajnama, molitvom, postom, pokajanjem, čitanjem Svetog Pisma i svetootačkih dela, u hrišćanskom zajedništvu sa vernicima koji su spremni da pruže duhovnu podršku.

 

Crkva se sa pastirskom odgovornošću odnosi prema ljudima koji imaju homoseksualne sklonosti, ali se istovremeno odlučno suprotstavlja pokušajima da se ta grehovna tendencija predstavi kao „norma”, a pogotovu kao predmet ponosa i primer za podražavanje. Upravo zbog toga Crkva osuđuje svako propagiranje homoseksualizma. Ne uskraćujući nikome osnovno pravo na život, poštovanje ličnog dostojanstva i učešće u društvenim poslovima, Crkva ipak smatra da licima koja propagiraju homoseksualni način života ne treba dopustiti da rade kao učitelji u školi, kao vaspitači, ili u drugim poslovima sa decom i omladinom, niti da zauzimaju komandne položaje u vojsci ili u kazneno-popravnim ustanovama.

 

Katkada se izopačenost čovekove seksualnosti ispoljava u obliku bolesnog osećanja pripadnosti suprotnom polu, a rezultat toga je pokušaj da se promeni pol (transseksualizam). Čovekova težnja da se odrekne pripadnosti onom polu koji mu je Tvorac darovao može da ima samo kobne posledice za dalji razvoj ličnosti. „Promena pola” pomoću hormonskog delovanja i izvođenja hirurškog zahvata u mnogim slučajevima ne dovodi do rešavanja psihičkih problema nego do njihovog zaoštravanja, te rađa duboku unutrašnju krizu. Crkva ne može da odobri takvu vrstu „pobune protiv Tvorca” i da prizna kao važeću veštački promenjenu polnu pripadnost. Ako se „promena pola” dogodila pre krštenja, čovek koji je to učinio može da pristupi ovoj svetoj Tajni kao i svaki grešnik, ali ga Crkva krštava kao pripadnika onog pola u kojem je rođen. Nedopustivo je rukopolaganje takvog čoveka u sveštenički čin i njegovo stupanje u crkveni brak.

 

Od transseksualizma treba razlikovati pogrešnu identifikaciju polne pripadnosti u ranom detinjstvu koja je rezultat lekarske greške, proistekle iz patologije razvoja polnih obeležja. U takvom slučaju hirurška korekcija nema karakter promene pola.

 

 

 

Izvor: Osnovi socijalne koncepcije Ruske Pravoslavne Crkve, Beseda, Novi Sad, str. 146–167.

 

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*