Staviti decu na spavanje: majčinska zapažanja

Kako staviti decu na spavanje tako da ona zaista zaspe, a ne da stalno traže „u toalet”, „da popiju vode” i „bojim se mraka”? I tako da ova poslednja tačka svakodnevnog vaspitnog procesa bude ne pokušaj, već stvarno vreme vaspitanja, a bilo bi dobro kada bi još bila i radosna za sve učesnike procesa?

Svaka mama, svaki tata rešava ove probleme na svoj način. Jer su zadaci kod svih roditelja drugačiji, posebni. I deca su kod svih posebna, ono što uspavljuje jedno dete može da bude sredstvo uzbuđenja kod drugog. Posebno što sada ima tako mnogo dece s raznim bolestima. I sposobnost da se uspava dete s bolesnim stomačićem, a tim pre i s nervnim problemima, najviše zavisi od poznanstva s dobrim lekarom i od spremnosti roditelja na podvige.

Tako da ovde neće biti reč o receptima. Ali će biti o pričama o tome kako roditelji izlaze na kraj sa ovim interesantnim zadatkom.

Sve stići i sve uraditi! A da li je to potrebno?

Dečije-roditeljski život u toku škole sastoji se iz stalnih pokušaja da se sve postigne. Stići na vreme u školu, na dodatne časove, stići da se završe domaći zadaci, da se jede. Spremiti, očistiti, pozvati telefonom, naručiti, kupiti… Beskrajne stavke u maminom rokovniku, gde obaveze svakog deteta padaju na roditelje. Ma koliko sujetan i težak bio dan, veoma je važno da se iz njega iščupamo i da nađemo vreme za razgovor, za tišinu. Veoma je važno organizovati porodičnu večeru s lepo postavljenim stolom, sa svećama, uz čitanje i razgovor… Posle jela – opet sujeta: spremanje kuhinje, priprema odeće i tašne za sutra, spremanje za spavanje.

I baš to vreme, reklo bi se najteže, posle radnog dana, kada bi se deca umirila – upravo ono može biti vreme tišine i sloge u kući.

Da bi se deca stavila da spavaju do deset uveče, sve tekuće poslove potrebno je završiti pre devet. Ako nešto i ne uspemo da uradimo – tako i treba, ne treba da pokušavamo više nego što možemo i ostavićemo za sutra to što bismo mogli da uradimo danas ukoliko bi dan trajao jedno pet-šest sati duže.

Posle tuširanja, svi se zajedno molimo. Palimo sveće pred ikonama, isključujemo svetlo. Gotovo, dnevna sujeta je iza nas. „Spremamo se za san”. Kod nas je zajednička molitva sasvim kratka, dečija. Mnoge molitve pevamo, to što čitamo – deca čitaju po redu. Zbog toga, iako molitva i sama njena atmosfera, deluje umirujuće na decu, večernje molitve ne izazivaju uspavanost kod dece.

 

„Da ne zađe sunce u gnevu vašem

Mi ljubimo i grlimo svako dete. To je takođe važan element „rituala pred spavanje”. Ako malu decu često uzimamo u ruke, onda sa starijom decom tako topli odnosi ponekad mogu pasti u zadnji plan. Večernji zagrljaji (kao i svaki zagrljaji pri ispraćanju ili susretu) kao nepromenljivi deo „rituala” odlaska na spavanje, omogućavaju da se sačuvaju veoma bliski odnosi s decom. Često neprekidni dečiji zadaci, časovi i rad po kući odvajaju decu od nas. A ovde imamo mogućnost da se približimo svom detetu, čak i odraslom, da mu kažemo nekoliko nežnih reči, da ga podsetimo da ga mama i tata vole. A to umiruje dete bilo kog uzrasta.

 

 

„Oprosti pred san koje razmene braća i sestre koji su se u toku dana posvađali „za ceo život, pomaže im da nastave dalje

Pred san mi svi molimo jedni od drugog oproštaj. Da se ne bi desilo da „zađe sunce u gnevu vašem”. Da bismo otišli na počinak bez ljutnje jedno na drugo. Da bi pomirenje bilo deo života naše porodice.

Kada sam bila mala, posle večernje molitve obavezno bismo govorili jedno drugom „oprosti”. Taj običaj postoji i u manastirima – ili barem u onim u kojima sam živela. Monahinje bi se pre sna klanjale jedna drugoj i tražile oproštaj, tri puta ljubeći jedna drugu u ramena. Naravno, sve to prelazi u formalnost, posebno kod dece. Ali ta formalnost nas podseća na to da smo dužni da živimo u miru jedno s drugim, da mi obavezno moramo tražiti oproštaj ukoliko smo krivi i da uvek opraštamo onima koji su nas uvredili.

Još nešto: ova formalnost mnogo pomaže braći i sestrama koji su se u toku dana posvađali „za ceo život” da nastave dalje, da žive. Gordost i stid, razumevanje toga da sam ja zaista učinila nešto loše, sve to onemogućava da se prizna sopstvena krivica. Ali, evo nastupa veče. I ja mogu, kao i uvek, promrmljati: „Oprosti”, a brat će možda ne tako brzo, kao i uvek, ali ipak kao i obično reći: „Opraštam”, i moraćemo, kao i uvek, da se poljubimo – i već se čini da se život nastavlja, da smo se mi zaista pomirili, i brat mi je odista oprostio. Ova formalnost pomaže da opraštamo, pomaže nam da se podsetimo toga da je pomirenje neophodno i uvek moguće.

I tako, deca su u svojim krevetima. Sada možemo da isključimo svetlo, da naredimo da niko ne ustaje i zatvorimo vrata, zar ne?

Ukoliko su deca dovoljno velika, ako mama ima još mnogo poslova, ukoliko su se deca u toku dana „popela na vrh glave”, ako im pevamo pesme do promuklosti sat vremena, dok se ne umire – to je previsoka cena za dugo očekivanu tišinu u dečijoj sobi…

U našoj velikoj porodici sva deca spavaju u jednoj sobi. Mali će obavezno ustajati, uznemiravati druge i od toga ni sami neće moći da zaspe. Neće dati starijima da spavaju, neće dati mami da uradi sve te neodložne poslove, neće dati roditeljima da se naslade dugo očekivanom tišinom i mirom. U neko vreme će naravno svi zaspati, ali kada će taj h sat biti danas?

Čitanje pred spavanje

Deca su u svojim krevetima – i mi palimo svetlo. Nežno, slabo svetlo nad foteljom u dečijoj sobi. Mama seda u fotelju i otvara knjigu. Deca se umiruju u krevetima – ako budu nemirna, mama će ih kazniti. Prestaće da čita.

Priča se da savremena deca ne čitaju. Za neke roditelje je pravo mučenje da nateraju decu da čitaju. I učitelji, i socijalni radnici se žale da danas deca ne znaju i ne žele da znaju pravu ili bilo kakvu literaturu, a zajedno s njom ni kulturu. Naravno, „savremena deca“ je vrlo širok i apstraktan pojam, i mnogo, mnogo dece ne samo što čita, već čak i voli da čita, a neki čak i razumeju ono što čitaju.

Zavoleti knjigu, naučiti da se razlikuje dobra i literatura „za masovnu upotrebu”, naučiti da se analizira pročitano – sve su to zadaci ne samo za jedan dan i ne samo za jednu deceniju, i ne odgovaraju baš svakom „velikom misliocu”. Ali, ipak se trudimo da naviknemo decu na tu kulturu – kulturu čitanja. I u svakoj porodici se to navikavanje odigrava drugačije. Ako je ceo dan „jurnjava“, ako jedva uspevaš da uradiš i ono najneophodnije, kada ćeš onda čitati knjige, kada ćeš onda uspeti da čitaš deci i sa decom? Knjiga je nešto dugačko. U ludoj jurnjavi savremenog života, kada se može odvojiti vreme za čitanje?

Vreme kad decu stavimo da spavaju zaista jeste najzgodnije vreme za čitanje u našoj porodici. Zašto žuriti – svakako je potrebno uspavati decu. Odvajkada su odrasli čitali deci bajke pred spavanje. Deca se lakše uspavljuju uz ravnomerno pričanje. Deca će spokojnije zaspati kada je mama pored njih. I mi svaki dan, uz retke izuzetke, čitamo deci knjige pred spavanje.

Deca žele da mama ostane s njima, a ne da izađe iz sobe sa svojim „Spavajte, deco”. Deca su spremna da slušaju. Ona će slušati praktično bilo šta. Mi im čitamo različitu literaturu. Čitamo im naizmenično, uslovno rečeno književnost „za odrasle” i sasvim „dečiju”. Deca, naviknuta na kompjutere i akcije u filmovima, teško shvataju dugačke poeme, opise prirode i slične stvari. A kada mama čita pre sna – pod pretnjom odlaska i isključivanja svetla – sve pesme postaju zanimljive. I ako u početku deca prosto trpe, posebno nekakve dugačke uvode, kasnije se uključuju, počinju da prate siže, preživljavaju pročitano, mole da se pročita još malo. Postepeno, deca počinju da cene i vole dobru literaturu. I pritom shvataju knjigu kao jedan od zanimljivih načina da se provede vreme. Uskoro će i sami početi da čitaju – za njih to ne predstavlja nasilje učitelja nad đacima, nikakav anahronizam, već prosto neodvojivi deo života.

Ponekad pustimo deci audio diskove, posebno u nesvakidašnjim situacijama kao što su putovanja, kada smo u vikendici ili ukoliko su se pojavili neodložni poslovi. Ali, takva varijanta slušanja ima svoje minuse. Prvo, najinteresantnije pripovetke i priče su zanimljive uglavnom velikoj deci, dok je manjoj deci potrebna upravo mama, mamin glas, mamine ruke. Stariji će sa zadovoljstvom slušati disk, a mlađi će postepeno otpuzati iz dečije sobe i nikakvo uspavljivanje neće uspeti.

Drugo, čitanje ozbiljne literature često zahteva objašnjenja. Mama može da u bilo kom trenutku prekine s čitanjem i prokomentariše nešto što im je nejasno ili, što je još važnije, da pravilno naglasi, da objasni reči autora s moralnog, hrišćanskog pogleda, ukoliko se javi potreba za tim. Deca i sama postavljaju pitanja i mama može odmah da odgovori na njih. Ponekad se siže ili neka misao autora podudara s našim porodičnim događajima ili problemima – i mi možemo da prekinemo čitanje razgovorom na tu temu. Tekstovi pravih književnih remek-dela često upućuju na druga književna dela, na istoriju, kulturu, vrlo često na Jevanđelje i crkveni život. I možda bi trebalo upravo sada skrenuti pažnju deci na takve trenutke, a možda i kasnije, zavisi od slučaja – roditeljima je to najlakše da urade kada oni sami čitaju deci. I upravo takvo čitanje i jeste ne samo kulturno provođenje vremena, već istinsko obrazovanje za decu.

I bajke, i klasika. Za sve uzraste.

Čitamo veoma laku, a pritom dobru literaturu – na primer Čukovskog, Alana Milna, Kiplinga, Astrid Lindgren, Anu-Katrin Vesli. Ovakva dela namenjena su mlađoj deci, ali i stariji slušaju s velikim zadovoljstvom. Čitamo Hektora Mala, Frensisa Berneta, Žila Verna, Fenimora Kupera, Stivensona, čitamo i nekoliko puta Klajva Stejpla Luisa. Čitali smo sećanja o detinjstvu Aksakova – njegove „Dečije godine unuka Bagrova”, zatim „Detinjstvo” L. N. Tolstoja, slična sećanja Klaudije Lukaševič, Ivana Šmeljeva.

Kada ima mnogo dece u porodici i samo jedna mama na sve njih, koja čita svima istovremeno, ispada da čitanje „raste” zajedno sa starijim detetom. Kada je bio sasvim mali, pred spavanje smo mu čitali ruske bajke, Šarla Peroa i Maršaka. Kada je porastao da može da sluša Žila Verna, reklo bi se da je to veoma težak zadatak: trogodišnjem detetu daj „Babu i repu”, šestogodišnjem „Emila iz Lonebergija”, starijima „Tajno ostrvo”. I tada smo počeli da čitamo po redu: tokom nekoliko večeri, dok ne završimo, čitamo knjigu za mlađe, a zatim počinjemo – često i na nekoliko nedelja – knjigu za starije. I pokazalo se da mlađa deca zaista rado slušaju sve redom, samo da mama čita.

Nedavno smo pročitali Gogoljeve „Mrtve duše”. Najmlađem slušaocu bilo je dve godine. Taj najmlađi slušalac teško da je išta razumeo, ali se nije bunio, već bi brzo zaspao. Najverovatnije od dosade. Ili zbog toga što je mama sedela pored, držala ga za rukicu i pritom nešto govorila. A sva ostala deca, uključujući i petogodišnjaka, veselo su se smejala Gogoljevim šalama i svaki put bi tražila da se pročita još malo. Da li su zaista moja deca razumela sve što je hteo da kaže ruski genije u svojoj besmrtnoj „poemi”? Naravno da ne. Mada, teško da ovog autora razumeju i mnogi đaci koji „prelaze“ „Mrtve duše”, čitajući prepričan tekst. A da li mi i sami možemo uopšte da kažemo da stvarno razumemo naše pisce? Zbog toga smo, čitajući Gogolja, s decom razgovarali o mnogo čemu. O Rusiji 19. veka. O odnosima među ljudima. O strastima čoveka i o tome kako one osvajaju čoveka – ovakvog materijala ima više nego dovoljno u tom delu. A usput su deca zavolela Gogolja. I tokom nekoliko nedelja svakodnevno su slušala obrazac čudesne, muzikalne ruske reči. A pri tom je još i naša beba veoma brzo zaspala – šta još možemo poželeti?

Na ovaj način smo čak nekoliko puta čitali „Belkinove priče” i druga Puškinova dela, mnoge priče Gogolja, Dikensa, Dostojevskog, istorijsku literaturu, čitali smo „Ilijadu“ i „Odiseju” (posle čega se kod nas na jednom zidu pojavio flomasterom nacrtan Odisej sa šlemom na glavi). Povremeno čitamo za našu malu decu nešto sasvim dečije, ali u osnovi, bez obzira na to šta čitamo, sve je to zaista dobro štivo i veoma zanimljivo za čitanje. Zanimljivo je ne samo za decu, već i za mene samu. Za mene je to zabava, odmor, radost. Dobru književnost je uvek zanimljivo iznova čitati. Mnogo toga iz strane dečije književnosti ja tek sad prvi put otkrivam i zajedno s decom čekam veče kada mogu da saznam „šta je dalje bilo”. Dobro je kada vreme stavljanja dece na spavanje ne postane još jedan težak zadatak mnogodetnog materinstva koje podrazumeva neophodnost uspavljivanja dece tokom niza godina, već ovakav odmor.

Posle dana punog jurnjave, ovakvo čitanje predstavlja mogućnost da se sedne i opusti. Fotelja se nalazi pored kreveta mališana koji sada ima dve-tri godine. Knjiga je u jednoj ruci, a druga mamina ruka na mališanovoj glavici. Ili mališan može sedeti kod mame u krilu. Što je mlađe dete, to lakše tone u san upravo fizički osećajući mamino prisustvo.

 

 

Ne čitamo predugo – otprilike pola sata. Obično dete do četvorogodišnjeg uzrasta zaspi na kraju tog vremena. Starija deca mole „da se pročita još malo“, ali ja po pravilu odbijam. Da bi se javila takva molba, ja prestajem s čitanjem ne na nekom opisu, već „na najinteresantnijem delu”. Često to radi i sam autor, završavajući glavu neočekivanom izmenom događaja. I kod dece se javlja želja – tako lako ispunjiva i može se reći visoko kulturna: pročitati knjigu. Ukoliko deca hoće da se duže igraju, ne žele da se tuširaju – što znači: „mi nećemo da spavamo”, imam pretnju: nećemo uspeti da čitamo. Deca se sete da ih očekuje najinteresantniji deo i žure da što pre legnu.

Mamina molitva

Posle toga, pošto sam zatvorila knjigu, deca od dve do pet godina već spavaju. Oni koji su stariji, naravno već su umorni, ali su još uvek pod utiskom od pročitanog. Sada je zadatak – staviti i njih ili sve da spavaju, ako niko nije zaspao. Ja ostajem u sobi, ali isključujem svetlo. Govorim: „Neću otići, ostaću s vama i pomoliti se”. Obično deca mole da im pročitam i molitve naglas.

Svetlo je ugašeno, palim sveću i čitam psalme naglas.

Ja veoma volim Psaltir. Kada sam imala samo dvoje dece, bilo mi je teško da nađem vreme za ovakvo čitanje. Ali sada čitam tu čudesnu, utešnu knjigu kada uspavljujem decu. Svetlo je ugašeno, palim sveću – njen plamen ne samo da poziva na molitvu, već i umiruje decu. Čitam psalme naglas, pevajući, tiho. Od ovakvog čitanja obično zaspe i starija deca. Pri tome deca slušaju pesme cara Davida i čudesne likove ovih pesama, reči koje formiraju odnos ka životu, fraze koje su postale deo sve svetske kulture, a najvažnije – obraćanje cara i proroka Bogu: sve to deca upijaju kao sunđeri. „Upisuju duboko u pamet”. Sa ovim rečima oni tonu u san. Obično se to dešava na kraju jedne „slave”.

Moja mama je često, stavivši nas da spavamo, sama počinjala da se moli. Jedna od svetlih slika mog detinjstva jesu upaljena kandila u srebrnim okovima i mama koja se molila za nas. I ja sam znala da nas je mama sve „predala” Gospodu, Bogorodici. Naravno, ja tada nisam razmišljala o takvim stvarima. Štaviše, ja sam sve naše porodične molitve, neverovatno dugačke, uz potpuno iščitavanje svih mogućih pravila, doživljavala kao veoma teško moranje (upravo smo zbog toga u svojoj porodici skratili večernje porodično pravilo bukvalno do deset minuta). A eto, mamina molitva je izgledala sasvim suprotno, kao neka radost, uverenost, kao neka odgovornost za nas, za decu pred Bogom.

Pritom nikada ne govorim deci: „Vreme je da završimo čitanje, zato što treba još da se pomolimo“. Ako to postavimo tako, onda će ispasti kao da je molitva prepreka na putu zadovoljstva čitanja. Kao da smo zbog molitve prestali da čitamo, a još smo i stali „na najinteresantnijem delu“. Deca će svakako shvatiti situaciju upravo tako. A šta može biti strašnije od toga kada molitva za decu postane suprotnost radosti? Ili reči: „Oh, opet da se molimo”… Zbog toga je vreme prestanka čitanja kod nas ili kraj glave ili vreme, na primer 22:00. To jest „nezavisan slučaj”. A molitva biva – kada je u svakom slučaju „zabranjeno“ da čitamo, to je već lična stvar mame koja ne želi da ostavi svoju decu samu da tonu u san u mraku i zbog toga je odlučila da se pomoli ne u svojoj sobi, već pred decom. Za vreme posta, pripreme za Pričešće ili u drugim sličnim slučajevima, i tata i mama čitaju službe, kanone, akatiste – upravo tako, tiho pred svećom. I deca se tako polagano uspavaju.

„Neuspavanke” uspavanke

Retko biva, ali se događa da pri samom kraju čitanja Psaltira deca nisu zaspala, čak ni najmlađi – ako su dugo spavali preko dana ili su veoma uzbuđeni. Tada nastupa vreme za klasiku žanra – pevanje. Uspavanke kojih ima bezbrojno mnogo, bilo da su „tužne“ – u molu, umirujuće pesme, opet – molitve. Ponekad duša tako traži da se peva da i sama ne primećujem da deca odavno spavaju i nastavljam da pevam i pevam.

Ali iako sam svesna sve koristi pevanja pred spavanje kao uspavljujućeg sredstva i prekrasnog, veoma delotvornog načina muzičkog vaspitanja dece, ipak nisam uvek raspoložena za to beskonačno pevanje. I zbog toga se uvek staram da iskombinujem nešto s nečim, dva u jednom, četiri u jednom… Zbog toga, u slučaju da deca nisu zaspala posle čitanja i Psaltira, imam spremljenu nekakvu pesmu koju želim da naučim. Zbog toga moram da pevam samo tu pesmu, jednu istu strofu mnogo puta zaredom. Deca se od takve monotonije uspavaju, a ja uspevam da naučim određeni deo. To može biti i pesma na engleskom jeziku – kao jedan od lakših i interesantnijih načina učenja jezika, širenja rečnika. Kada sam aktivno učila starogrčki, veoma mi je pomoglo svakodnevno pevanje crkvenih pesama na grčkom kao uspavanke za decu. A ujedno i deca savlađuju u izvesnoj meri jezičku barijeru. I dobijamo onda ne dva, već tri u jednom.

Ukoliko svi ovi načini ne rade, ostaje samo da se naoružamo trpljenjem. Dobijamo takođe dva u jednom – i decu uspavljuješ, i vežbaš tako potrebnu i tako retku osobinu, kao umeće da se ne ljutimo. To je tako neophodna osobina za porodični život i tako teško osvojiva… Ali, Bogu hvala, deca retko pokazuju sposobnost da podnesu toliko uspavljujućih sredstava zaredom.

Istina, ukoliko su mlađi već zaspali, a nisu se uspavala samo starija deca, ja ne činim ovakva bdenija u dečijoj sobi. Ukoliko je to običan radni dan školske godine, starija deca će najverovatnije brzo zaspati. Da ne bismo provocirali pojavljivanje dečijih strahova i da bi se deca osećala mirnije u dečijoj sobi kod nas uvek je upaljeno kandilo, a u vikendici noćna lampa. Još se mogu iskoristiti i diodne svećice koje su dovoljno bezopasne, daju prigušeno svetlo i pritom čine sobu svečanom i radosnom. U svakom slučaju deca više neće napuštati svoju sobu – „dečije” vreme se završilo.

I tako, pola sata čitanja knjige, pet-deset minuta Psaltira i bukvalno pet minuta pevanja obično pomažu da se uspavaju sva deca. Barem moja deca. To je vreme obrazovanja dece, vreme njihovog vaspitanja, vreme udubljivanja u kulturu. To je vreme koje su deca provela s mamom. To je vreme kada se napolju već sve smračilo, deca su zaspala pod toplim ćebadima… I „kratko je ozarilo sobu kandilo, majka je naklonjena nad krevecem, stajala…”

Najvažnije delo

A evo i pitanja: šta da radi mama u to čudesno vreme, kada još uvek nije sasvim kasno, kada u stanu zavlada tako željena tišina, kada se u tami dečije sobe napokon samo čuje tiho disanje sve dece? Može da dovrši sve preostale poslove. Da opere, očisti, spremi… A sve to se može uraditi i sutra, a i ne mora baš sve obavezno da se uradi. Postoje mnogo važnije i neophodnije stvari od poslovnih ili kućnih obaveza. To je najosetljiviji posao u današnjem svetu i on je mnogo važniji od svih krpa, podova, šerpi i tiganja, zbog kojih mi često zaboravljamo mnogo važnije predmete.

Svetitelj Jovan Zlatoust kaže: „Ako su muž i žena jednomisleni, onda će se i njihova deca dobro vaspitati.”

Ljubav, jednodušje, jednomoslije među supruzima – eto šta je važnije na svetu od svih kućnih briga, važnije od „svestranog” razvoja i vaspitanja dece, važnije od svih pedagoških usavršavanja i neodložnih poslova. Kao što je govorio veliki vaseljenski učitelj i svetitelj Jovan Zlatousti: „Ako su muž i žena jednomisleni, onda će se i njihova deca dobro vaspitati, i sluge će biti dobre, i susedi, i prijatelji, i srodnici će se naslađivati njihovim dobrim životom.”[1]

Ako se podovi sijaju, ako su na šporetu najbolja i najkorisnija jela, ako deca uče u najboljim gimnazijama i govore pet jezika – kakav je u svemu tome smisao, ukoliko su muž i žena strani jedno drugom?

Tata je na poslu i na internetu, mama je u dugogodišnjem vrtlogu svakodnevnih napornih, a nekad često i kreativnih briga za decu. Muž i žena se trude za dobro porodice, ali to rade odvojeno. Gubi se ljubav i jednomislije – ruši se brak. Ruši se brak – i odmah za tom osnovom ruše se sve zgrade doma te porodice, ruši se mala Crkva, ruši se sav svet koji okružuje taj dom.

„Ništa ne može učvrstiti naš život kao ljubav muža i žene. Kao što se pri potresu osnove razlama cela zgrada, tako se i pri supružničkim razdorima ruši sav naš život… Sva vaseljena se ispunjava neredom, ratom i razdorima”[2] – ovako je govorio Zlatousti i šta mi još tu možemo dodati?

Neka to bude svega deset minuta – najvažnije je da muž i žena u to vreme budu zajedno.

Izgraditi i sačuvati jednodušje i ljubav u braku jedan je od najvažnijih zadataka supružnika.[3] Ovde nema sitnica, i sitnice upravo vrlo često bivaju važnije od svega. I među tim sitnicama postoji banalna neophodnost da se prosto porazgovara jedno sa drugim. Čak i kada imamo mnogo posla, čak i kada imamo mnogo dece. Tačnije, to je još potrebnije kada imamo mnogo dece, a najteži period života u braku je trudnoća, dojenje, briga o deci koja se produžava mnogo godina. Vreme kada su deca već stavljena na spavanje i jeste to dragoceno vreme u kome muž i žena mogu da se posvete sebi. Deca spavaju i može se biti udvoje, a uverena sam da je to i potrebno.

Neka je to sat vremena ili svega dvadeset minuta, eto, neka bude i svega deset minuta, nije bitno – važno je da muž i žena u to vreme budu zajedno. Da porazgovaraju o tome šta se danas desilo, da usaglase planove. Da izaberu nove tapete za sobe. Da popiju čaj s čokoladnim bombonama. Da izađu na terasu, posede zajedno pokriveni ćebencetom. Da pogledaju film. Da poslušaju muziku (tiho, da ne bi razbudili decu koja spavaju u susednoj sobi, i susede u stanu iznad ili ispod ili sa svih strana, koji, očigledno, još nisu zaspali). Da popiju po čašu dobrog vina. Neka i završe nešto za posao ili nešto po kući – ali samo zajedno. U svakom slučaju, to je vreme za istinsko, potpuno pomirenje, a u slučaju da se neka senka nerazumevanja pojavila među supružnicima – kada ne postoji potpuno saglasje – muž i žena prosto nemaju prava da odu na spavanje dok to ne reše.

Posebno je ovakav razgovor važan za vreme posta, kada se supružnici po saglasnosti „uklanjaju jedno od drugog” radi „posta i molitve”. To vreme ne služi za to da bi se napunila još jedna mašina za veš ili da bi se na udaljenosti sedelo za kompjuterom i nije za demonstraciju „visoke duhovnosti” jednog supružnika, već za bliže duševno i duhovno ujedinjenje. Možemo zajedno pročitati neke knjige, na primer kratke odlomke iz dela oca Jovana Krestjankina, vladike Antonija Surožskog, svetitelja Jovana Šangajskog, svetitelja Teofana Zatvornika, dragog i voljenog svetitelja Jovana Zlatousta. To je vreme kada se možemo pomoliti zajedno, bez brige da li su okolo deca, bez potrebe da jednim okom pazimo na njih…

Uopšte, sve zavisi od samih supružnika, od današnjeg raspoloženja, od dana nedelje, od planova za sutra. U sredini radne nedelje to može biti bukvalno pet minuta pre spavanja. Bez obzira na to kakvo je to ponašanje, važno je da ono uopšte bude moguće i to svaki dan.

Naravno, ovakva shema „spremanja za san” kod nas ne radi uvek, i okolnosti ponekad budu drugačije. Na primer, kada u kući imamo dete koje još sisa, on kod nas živi ne po „dečijem” već po „maminom” režimu i uspavljuje se za vreme dojenja. Naš raspored se narušava za vreme nepredviđenih situacija, u gostima, na raspustu. U predvečerje praznika mi s decom čitamo nešto o sledećem danu, ponekad ništa ne čitamo već samo razgovaramo o nečemu. Ipak, ovakav ustaljeni red stavljanja dece na spavanje pomaže da dovoljno spokojno i na vreme stavimo svu decu na spavanje. A to da su oni svi zaista zaspali i da nije suviše kasno, omogućuje roditeljima da svaki dan za svoju decu, za sav okolni svet, daju najdragoceniji poklon – da učvršćuju ljubav jedno ka drugom, da grade svoj dom u slozi, jednodušju i jednomisliju.

 

Autor: Ana Saprikina

Prevod: Duška Zdravković, Pravoslavna porodica, oktobar 2015.

Izvor: Pravoslavie.ru, preneto sa portala pravoslavnaporodica.org.srb

[1] Jovan Zlatousti, svetitelj, In epistulam ad Ephesios, Komplet sabranih dela, tom 11. Knj.1 ct. 166–167

[2] Isto. str. 166.

[3] Crkva se moli za „jednomislije supružnika” za vreme Evharistijskog kanona – centralnog događaja Liturgije. Tekst te molitve je sastavio, po poredanju, sv. Vasilije Veliki: „Pomяni, Gospodi, predstoящiя lюdi, i radi blagoslovnыh vin ostavlьšihsя, i pomiluй ih i nas po množestvu milosti Tvoeя: sokroviщa ih ispolni vsяkago blaga, supružestva ih v mire i edinomыslii soblюdi, mladencы vospitaй, юnostь nastavi, starostь podderži…” (Anafora Vasiliя Velikogo; sr. anafora Grigoriя Bogoslova. PG. 36 713 C). Grigorije Bogoslov je ovako hvalio svoje roditelje: „Supružništvo njihovo bilo je ravnočestno, složno i jednodušno…” (Gregorius Nazianzenus. In laudem sororis Gorgoniae // Grigoriй Bogoslov, svяtitelь. Sobranie tvoreniй. 1994. T. 1. S. 178).

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*