Protojerej Fjodor Borodin: deca i psovke – kako ih odviknuti?

– Evo deca idu u školu, druže se sa vršnjacima. A u školi psovke, pogrdne reči. Kako vi upozoravate svoju decu da se ne sme govoriti ovakvim rečnikom?

Naravno, da. Šta je to hrišćanski duhovni život? Imate dva glavna pravca. Prvo je zaštitno: vaše kandilo gori i vi ga štitite od vetra. Drugo: vi morate dosipati ulje, dodavati drva na vatru. To jest, vi ste dužni da decu ispunite pravim životom. Dužni ste da se zajedno molite s njima, i to obavezno.

To je najvažnija stvar – zajednička molitva sa ženom i decom. Ovo je veoma važno, jer se u tome ostvaruje domaća crkva. Jutarnja molitva – teško, jer svi ustaju u različito vreme, ali večernja molitva je obavezna, neka bude i skraćena za decu, da bi mališani izdržali. Ali vi zajedno nastupate, i vi jeste crkva. Ovo je principijelno važno, i, naravno, vi se borite, pričate.

Sećam se kada je prvom detetu bilo godinu dana, bio sam zapanjen time što mu ti nešto govoriš, a on tako: „U!” Još ne može da govori, a već se buni: „U!” Otišao sam kod svog duhovnika, još je bio živ, izvrstan arhimandrit Troijicko-Sergijeve Lavre, kaže: „A šta si ti hteo? Ti si izučavao teologiju na bogosloviji, sećaš se prvorodnog greha, evo ga, dejstvuje!” Jer kad greh deluje, zapravo, priroda je povređena. I vi na svom detetu vidite: vi ulažete u njega sve najbolje, a u njemu se rascvetava i dobro i loše. A vaš zadatak kao roditelja jeste da se stalno borite protiv toga: rekli ste starijem da se ne sme psovati, a sada pola godine objašnjavajte to i mlađem.

 

Protojerej Fjodor Borodin

 

Ali, naravno, ipak je važno, i to je tako trivijalna istina, ali savršeno očigledna, da se ne može ni ponoviti: da se deca ne bi svađala, neophodno je da se otac i majka ne svađaju, tj. da se deca vaspitavaju primerom. Ako otac i majka zaobilaze sukobe, oni će i decu tome naučiti, iako ne odmah, iako se dugo u njima mota to odraslo iskustvo, raste u njima. I oni se ne kontrolišu, i nespretni su, i u moralnom smislu takođe.

U ovoj borbi često gubite, jer dejstvuje greh.

Uopšteno, zanimljivo je da oni u prelaznom uzrastu nikako ne vole da se grle, dok u detinjstvu to jako vole. Reći ću vam o tome, naravno. Malo dete oseća ljubav roditelja na taktilan način. To jest, malo dete morate obavezno grliti, ljubiti, staviti na kolena, gnjaviti, nazovite to kako god želite. Ja, na primer, dolazim iz hrama i dvoje mlađih sinova, a za njima i kćer idu ka meni: „Tata, hoćemo li da se ’gnjavimo’?” Njima je potrebno da se zasite, znate, kao jelen – on izađe iz šume, liže so na jaslicama. On nju liže, potrebna mu je so. Deci treba toplina snažnih roditeljskih ruku. I oni posle idu savršeno zdravi, samo pet minuta nakon toga. Njima je to obavezno potrebno.

Kasnije se oni veoma ustručavaju od toga. Ali i dalje to ostaje najefikasniji način. To jest, iako je on u buntu, ti mu priđeš, zagrliš ga, on se prvo otima i na svaki način pokazuje da to sada ne želi. Ali ti gledaš u ogledalo, a on se osmehuje, to jest, principijelno je važno: šta god da mu se desi, on mora da zna da je voljen. On je voljen, on je važan, on je potreban, eto, on je takav kakav je, tako nespretan, rošav u ovom dobu. Ali to je još uvek borba, naravno. U ovoj borbi vi često gubite, jer greh deluje, jer ste prvi put roditelj. Ali, ja sam, evo, već osmi put roditelj, a nekakve stvari… Evo, starije smo više kažnjavali, pa čak i kaišem.

Sećam se jednog moskovskog protojereja, starijeg čoveka, ja sam tada bio student, došao sam u njegovu kuću. Rekao mi je da je iz tradicionalne pravoslavne porodice, u kojoj se vera nije prekidala ni u sovjetsko vreme – rekao je: „A šta ti misliš, imali smo tri opasača u hodniku: crni za posne dane, crveni za praznik, i smeđi za radne dane.” Eto i sve je odlično, znate. Najdivniji čovek, izuzetan, odrastao, pri čemu ima devet članova porodice.

A sada me čak stariji sin pita (za mlađe dete): „Tata, zašto ga vi ne kažnjavate?” A evo, nekako smo naučili, iskustvo je došlo. Naučili smo, zato što to svejedno nećemo. Ako možete završiti bez telesnog kažnjavanja, onda je bolje bez njega, naravno. Bili smo mladi, nismo znali kako, dešavalo se. A sada se snalazimo bez toga. Ali mi se takođe učimo, ipak je neophodno boriti se: on je drzak, ponekad treba po ustima da dobije, ne može se majci tako reći.

Evo, imao sam takvu epizodu u detinjstvu kada su nas otac i majka strogo vaspitavali u odnosu prema odraslim osobama. Ako je odrasla osoba, mora se uvek nazvati i očestvo. I odjednom se pojavio očev poznanik, umetnik koji nije kažnjavao svoju decu i koji je govorio: „Ma daj na ’ti’, šta ti meni ’vi’? Da, šta ti: Boris Petrovič, daj samo: Boris.” Potom ja njemu: „Borise.” On se odaziva. Kasnije, počnem ja kao moj otac: „Borja!” – on se opet odaziva. Ja njemu: „Borka!” Nešto još sam mu rekao, nešto tako drsko, a onda sam imao oko 6 ili 7 godina. Pogledao me je, sećam se, i bilo je očigledno da nije želeo to da uradi, ali ipak me je povukao za uši. I bio sam povređen, plakao sam. Ali osećao sam se dobro. Eto, to su ta mešovita osećanja, koja sam tek kasnije razumeo, shvatate.

Mene su postavili na mesto, i uspostavljena je moja slika sveta gde je odrasla osoba – autoritet. Taj autoritet se zasniva na poštovanju roditelja kao jednog od temelja ljudskog bića. Eto, sve je stalo na svoje mesto, i osećao sam da je to mnogo važnije.

Uostalom, znate, tako se događa. Eto, tako, na primer, dete besni preko svake mere, kazne ga, a on se posle toga osmehuje i smeje. To jest, on će plakati tri minuta, stajati u uglu 10 minuta, zatražiti oproštaj, i biće ponovo radostan i srećan, a dotle je bio potišten, bilo mu je sasvim loše. To jest, on mora biti stavljen u taj okvir, dok ne bude mogao da se sam u njega stavi. Evo, oni se svađaju, tuku se. Naročito otkako su počeli da se bave sambom, tuče su počele s bacanjem, mnogo ozbiljnije.

Kako motivisati dete za posao, za učenje?

– Kako motivisati dete za posao, za učenje? Recimo, sin od 19 godina napušta fakultet. Šta raditi?

Čini mi se da dete treba ranije navikavati da radi. To jest, to je problem koji nije rešen na vreme. Mogu reći, ponavljam, da je dete dužno da bude učesnik opštih, zajedničkih, poslova koje niko neće uraditi za njega, osim ako je bolesno. I evo, svi su na njega navalili, i on to mora da uradi. Tada se taj mehanizam formira, pa ću se vratiti na tu formulu, formulu golmana – to je mehanizam odgovornosti. Ja sam zadužen za ovaj prostor, da ovde ne bi bilo gola, shvatate. Niko drugi ne odgovara. Mene traže sve vreme. Dolazim na fakultet, prostor se menja, ali princip u meni već funkcioniše, mehanizam već postoji. Naučio sam da odgovaram za određeni deo. To je lako, vi samo pratite: nešto se novo pojavilo, sklonili ste ga sa stola.

Ovo treba formirati ranije. Iako su deca veoma različita. I, naravno, savremeno rasejano dete veoma je povezano s gedžetima, s društvenim mrežama… Ako dozvolite detetu da puno sedi, biće srećan ako mu još poklonite i veliki, dobar, pametni telefon. Apsolutno će biti srećan, ali to će biti veoma štetan poklon. To jest, dali ste detetu pametan telefon, a za tri meseca…

 

 

Ja imam sestru, pedagoga s velikim stažom, koja kaže: „Mogu bez greške da odredim koje dete je počelo da igra igrice na računaru. Imalo je peticu, mesec dana kasnije bila je trojka ili četiri minus.” Jednostavno, dete je rasejano, ne može da se skoncentriše, ono je negde tamo. To nisu, naravno, one igre u kojima smo mi igrali u detinjstvu – prvo, mi smo izlazili u dvorište, učili smo da igramo fudbal ili nešto drugo. Ti učiš da se igraš s drugom decom, uzajamno. Pa i kad se igrate kockama, kao što su „Lego”, to je prelepa, savršena igra, ona uči radu. Eto, ako postoji mogućnost da imate takve igračke… Te kocke izvrsne, one uče razmišljanju, jer je misao konstrukcija, a to je vizuelno izraženo u ovim kockama. Sa 19 godina prekasno je za ovakvo podučavanje.

* * *

– Ako je porodica škola ljubavi, kakve će biti porodice koje su se raspale? Kakav savet dati očevima, majkama ?

Znate, i ja vama mogu da postavim slično pitanje. Kako igrati fudbal ako imate polomljene noge?

Eto, desila se tragedija i normalno je da je više ne bude. Ne može biti sve zdravo, dobro i pravilno u porodici koja se raspala. Pitanje je samo minimiziranje negativnih posledica. Malo tu ima načina kako pomoći. To jest, treba dete uključiti tamo gde će ono videti scenario ponašanja normalno odraslog, velikodušnog muškarca, gde će on videti takvu osobu, da bi onda mogao da ga kopira. A kako ga nasititi ljubavlju ako njegovi otac i majka ne vole jedno drugo – to je skoro nemoguće.

Sećam se razvoda svojih roditelja: evo, ti imaš univerzum i on se rascepio na pola. To je rascep u celom tvom svetu. I to se dešava jer mi smatramo da deca nemaju ništa s našim razvodom. Ljudi vole sebe, pre svega, mi ne želimo sebe da menjamo.

Evo, ja imam jednog prijatelja, njegova žena je zatrudnela:

– Postala je tako ružna. Uopšte ne mogu da je gledam.

– Naravno, nisi joj to rekao?

– Naravno da sam joj rekao.

Eto idiota, shvatate. I porodica se raspala. To jest, taj čovek jednostavno živi za sebe, ne za decu. To je tragedija, to je užasno. Sada sam razgovarao s jednom ženom, došla je kod nas u crkvu, plače. Sin joj se oženio, rodilo se dete, a snaha je otišla. Uzela je dete i otišla. Živi odvojeno, traži bolju priliku. Nije otišla s drugim, prosto je otišla. On je iscrpljen, iznemogao. On želi da vidi dete svakodnevno, a ona ne da. Shvatate, takav čudovišni egoizam, šta tu posavetovati? Samo se moliti. Ne, nema recepta, nema. Treba smanjiti gubitke – taj čovek pada na asfalt, treba sačuvati glavu, da bar ne dobije potres mozga.

 

Prevod: Radmila Blagojević, Pravoslavna porodica, maj 2018.

Izvor: Pravoslavie.ru

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*