Ne postižemo sve, nego ono što možemo – Vasići iz Karaburme

Porodica Vasić živi tihim i povučenim životom. O njoj nisu pisale novine niti su se za nju interesovali pojedini TV programi. Kao i druge mnogodetne porodice, ona živi skromno, ali sve nedostatke nadoknađuje međusobnom ljubavlju. Odazvala se sa radošću Pravoslavnom misionaru, koji ih se setio, i za koji kažu da je odličan duhovni časopis.

Iz gradske vreve velegrada ulazimo u miran i prijatan kutak – u mali stan u kome živi jedna velika porodica. Veća soba s krevetima na sprat, jedna mala soba i mala kuhinja. Srdačni domaćin nam objašnjava: „Živimo u stanu od 46 kvadrata. Uz saglasnost stanara, dobili smo odobrenje da se proširimo na potkrovlje i u toku su radovi na adaptaciji, čime ćemo udvostručiti prostor. Za sada, dok su deca još mala, kako-tako funkcionišemo, ali se nadamo da ćemo u dogledno vreme uspeti da uradimo potkrovlje. S nama živi deda Mile, Vesnin otac, i to samo preko zime, otkad se njena majka upokojila, a leti je u Sremčici. Ovaj stan smo nasledili od moje bake po majci, Jagodine.”

Nenad (42) i Vesna (42) Vasić, iz beogradskog naselja Karaburma, imaju šestoro dece, četiri sina i dve ćerke: Marko (13), Sava (11), Đorđe (8), Lazar (6), Milica (3) i Marta (7 meseci). Naizmenično su određivali imena, a za Martu su deca odabrala ime. Nenadov otac Vladimir, rodom iz Beograda, i majka Ljubina, rodom iz Tuleža (Opština Aranđelovac), imaju troje dece. Takođe i Vesnin otac Mile i majka Marija Tišma, oboje rodom iz Ivoševaca (kod Knina), imaju troje dece.

Stekli su visoko obrazovanje. Nenad: Fakultet za poslovne studije (Megatrend), zaposlen je u kompaniji „Polimark” na poziciji IT administrator, staž 13 godina; Vesna: Tehnološki fakultet, zaposlena na Fakultetu primenjenih umetnosti, kao viši stručni saradnik, staž 15 godina. Žive od svoje dve plate, a kad je potrebno, pomognu im roditelji i rodbina. Slave Đurđic, zajedno s roditeljima, ali i Svetog Luku, jer je to slava Nenadove bake Jagodine, i ne žele da ta slava izađe iz njihovog doma, jer je ona bila krsno ime koje se slavilo i u ono bezbožno vreme.

Njihov paroh, o. Đorđe Dragutinović, iz Crkve Sabora Srpskih Svetitelja, kaže: „Oni su živa Crkva. Dugo godina poznajem Nenadove roditelje, posebno majku i baku, kao veoma pobožne žene. U ovaj stan sam dolazio za slavu Sveti Luka, i pohvalno je što su tu slavu očuvali. Vesna je tražila blagoslov da posti i u trudnoći. Deca su im lepo vaspitana i na Sv. Liturgiji su redovni.”

 

 

– Vera je Božiji dar koji dobijamo ako ga tražimo. Da li je kod vas bilo „nevolje” ili ste odmalena vaspitani u tom duhu?

Vesna: Nije bilo nevolje. Kad sam završila fakultet, put me je odveo u London da tamo pokušam da nastavim dalje studije, i usput da pomažem u stanu jednoj našoj poznanici Veri. Čuvši od mene da nisam krštena, dobro me je „isprašila”, za razliku od svih pohvala koje sam do tada od nje dobijala. Ona je bila crkvena, iskreno pobožna žena i redovno odlazila u našu Crkvu Svetog Save u Londonu. U Londonu nisam dobila ono što sam očekivala, ali sam dobila ono što nisam očekivala: našla sam veru kroz tetka Veru, koja mi je postala duhovna majka. Kad sam se vratila kući, s obzirom na to da sam krštena u 27 godini, želela sam da nađem nekoga ko će, po mom mišljenju, živeti za veru, jer takav život nisam mogla da zamislim bez Crkve.

Promisao Božija je bila da to bude momak iz Sremčice, gde sam i ja odrasla. Viđali smo se na Liturgijama i naša ljubav je došla spontano. Imali smo veliko poverenje jedno prema drugom. Venčali smo se 10. juna 2000. godine u Crkvi Svetog Stefana Dečanskog u Železniku, u kojoj smo se i upoznali, jer smo pripadali toj parohiji.

Nenad: U našoj kući je nekad u manjoj, nekad u većoj meri uvek bila prisutna pobožnost. Hvala Bogu, nije bilo neke velike nevolje. Kršten sam kao beba u Crkvi Svetog Nikole, na Novom groblju. Kako sam rastao, čitao sam Novi Zavet i mnoge knjige o duhovnosti, pravoslavne i nepravoslavne, ali sam brzo prihvatio Pravoslavlje kao jedinu istinitu veru. Tome su najviše uticale knjige o savremenim Starcima: Siluanu i Pajsiju Svetogorcu, Porfiriju, Sv. Jovanu Kronštatskom, kao i susreti s Patrijarhom Pavlom i Starcem Tadejem, jer su oni zračili ljubavlju i dobrotom koja je mogla u velikoj meri da se oseti u njihovoj blizini. Kao momak, često sam odlazio u Patrijaršiju na rane Liturgije koje je služio Patrijarh Pavle. A u manastir Vitovnicu sam išao više puta i tamo ostajao po nekoliko dana. Takođe i u manastir Đunis.

 

– Kako drugi ljudi gledaju na Vašu mnogodetnu „misiju”? Koje su lepe strane mnogodetstva, a ima li i loših?

Vesna: Najčešće pitaju: „Kako sve postižete?” U tome i jeste stvar – ne postižemo sve, nego ono što možemo. A najvažnije je odabrati šta je zaista potrebno. Za ovih 14 godina mnogo toga se probralo, ali i dalje ima šta da se pojednostavi. Loših strana nema, ali to ne znači da je sve lako, naprotiv. Veoma je teško ako je majka sama s malom decom. Jedno doji, drugo je na noši, a dvoje starijih u kuhinji prosipaju mleko. Koga prvo uslužiti? I to je period kada ih treba učiti dobrim navikama. Kada najstarije dete stasa da može da pomogne, znatno je lakše.

Nenad: Možda termin „mnogodetna” nije adekvatan, pošto nikada nije mnogo dece. Bolje bi zvučalo – „višedetna”. Loših strana praktično nema. Jedina bi bila nedostatak vremena za neke svoje zabave i zadovoljstva, ali kada bismo to vreme i imali, opet bi najlepše vreme bilo ono provedeno s porodicom. Pravi heroji podizanja dece su majke, jer mi očevi, dok smo veći deo dana na poslu, nemamo predstavu o tome šta sve supruga kod kuće treba da uradi da bi jedna porodica funkcionisala. Još je teže kada žena ide na posao, pa je kod kuće sve čeka, ali umornu od posla i sa manje vremena na raspolaganju da sve postigne.

 

 

– Da li Vi sebe smatrate pravom hrišćanskom porodicom? Šta je najvažnije u hrišćanskom životu? Imate li zajedničkog duhovnika?

Vesna: Po mom mišljenju, ovo pitanje predstavlja paradoks, pošto pravi hrišćanin to za sebe nikada ne bi ni pomislio. To bi bilo licemerstvo, poput onog fariseja koji samog sebe samozadovoljno uzdiže nad carinikom. Što se duhovnika tiče, treba da bude zajednički. Još pre venčanja sam pitala blaženopočivšeg Patrijarha Pavla da li duhovnik može da bude parohijski sveštenik, budući da želim da se udam i da rađam decu. Njegov odgovor je bio: „I može i treba.”

Nenad: Najvažnije u hrišćanskom životu jeste da volimo Boga i bližnje, i da postajemo sve bolji ljudi ispunjavajući Božije zapovesti. Da uvek, imajući večnost pred očima, bez kompromisa, koračamo putem istine i pravde, uzdajući se u Božiju pomoć i milost, a imajući svest o svojoj nedostojnosti i grešnosti.

 

– Da li muž, kao glava porodice, treba da ima više prava ili više odgovornosti?

Nenad: O pravima ne razmišljam. Sve radimo dogovorno. U retkim situacijama, kada nam se mišljenja ne poklapaju, Vesna prihvati moje mišljenje. Za sada se potvrđivalo da je moje mišljenje bilo ispravno, ne zato što sam bolji ili pametniji od nje nego zato što verujemo da Bog po molitvi daje mužu smernicu, kroz neki osećaj ili intuiciju, šta je najbolje činiti. Ovo se ne odnosi samo na važne odluke. Kad smo se venčali, Vesna je pitala sveštenika, koji nas je venčao, da li od sada samo ona mora da sluša muža, a muž nju ne mora, a on je odgovorio: „I da slušaš, i da te sluša.” I zaista, tako i živimo. Prosto me je stid da sebe namećem i pridajem sebi više važnosti u porodici, jer znam koliko obaveza ima Vesna. Ja sam za naše peto dete uzeo porodiljsko odsustvo i čuvao decu, i znam kakva je to obaveza. Naučio sam i da kuvam i čistim i sve što je neophodno oko malog deteta.

 

– Da li ljubav uvek mora da bude Krst? Može li se voleti bez žrtvovanja?

Vesna: Po mom mišljenju, ljubav klija u svoje vreme iz semena na tlu natopljenom žrtvom.

Nenad: Žrtvovanje ne mora da se podrazumeva, jer kad volimo ni žrtvu ne smatramo žrtvom, ali je ona jedan od pokazatelja ljubavi. Patrijarh Pavle je jednom rekao: „Sve stvari koje imamo, kada ih dajemo imamo ih sve manje, a ljubav što više dajemo – imamo je sve više.”

 

– Da li jačanju ljubavi doprinose lepe reči i pohvale?

Nenad: Svaki dobar trud pohvalimo i nagradimo. Trudimo se da se deca u okviru porodice osećaju sigurno i da svaki problem ili potrebu mogu da podele s nama i dobiju podršku. Roditeljska ljubav se ogleda u ignorisanju svojih želja i staranjem o deci, a dečija ljubav se pokazuje u slušanju roditelja.

 

 

– U čemu je suština hrišćanskog vaspitanja? Kolika je odgovornost roditelja prema deci u eshatološkom smislu, u večnosti?

Vesna: Samo na dvema stvarima smo zaista dosledno insistirali – da se prema nama ne ophode bez poštovanja i da se međusobno pomire kada se posvađaju. Danas je decu lakše othraniti, ali teže vaspitati nego što je bilo ranije. Držimo se onoga što smo pročitali kod Starca Porfirija: „Sve što biste inače rekli svom detetu, vi recite Bogu, jer će dete, zbog svog karaktera, možda reagovati kako ne valja. Kleknite pred Bogom, i Njegovom blagodaću vaše reči će se preneti na dete. Budite sveti, i vaša deca će biti dobra.”

 

– Kako deca uče? Da li se bave dodatnim aktivnostima? Koliko čitaju, a koliko su pod uticajem virtuelne stvarnosti? U svetu, pa i kod nas, registrovan je novi oblik zavisnosti od interneta i društvenih mreža. Kod dece se pojavljuje rano i neosetno, ali često do te mere da je neophodno lečenje.

Nenad: Idu u OŠ Jovan Popović. Odlični su: Marko 7. razred, voli crtanje i iz toga je osvajao mnoge nagrade, i Sava 5. razred – dva puta je osvajao prvu nagradu na opštinskom takmičenju iz matematike. Đorđe 2. razred, takođe voli da crta. Imaju ograničenje u korišćenju računara (u svrhu igranja) na sat vremena dnevno. TV retko gledaju. Mobilni ima samo Marko, ali ga retko koristi. Idu na veronauku, kao izabrani predmet u školi. Kažu da taj predmet najviše vole, što nam je drago, jer ona ima značajan doprinos za duhovno usmerenje dece.

 

– Koliko je roditelj u stanju da utiče da deca ne prihvate modu svojih vršnjaka (šminkanje, tetovaže), kada se u svim marketima nude paketići za mališane: „Čarobna bojanka iznenađenja” sa nalepnicama-tetovažama za dečake i devojčice? Sigurno znate reči Starca Pajsija Svetogorca da je „najveći neprijatelj duše svetovni duh, jer slatko sada privlači, a zagorčava u večnosti.”

Svi po svojoj snazi treba da izbegavaju šminkanje, tetovaže, bušenja, farbanja… Današnja moda je sve slobodnija u otkrivanju tela, čime se rasplamsavaju strasti, a strasti negativno utiču na celo biće.

 

– Može li čovek ostvariti ideal „budimo ljudi“ živeći van Hristove Crkve?

Vesna: Čovek je dobar onda kada je povezan sa Dobrom. Živeći u Hristovoj Crkvi tu vezu pojačava i učvršćuje.

Nenad: Razni ljudi bi na razne načine opisali dobrog čoveka. Kad je bogati mladić pitao Isusa Hrista: –Učitelju dobri, šta da učinim da nasledim život večni?, početak odgovora je bio: „Što me zoveš dobrim? Niko nije dobar osim jednog Boga” (Mk 10, 18). Rekao bih da ne treba da se bavimo razmišljanjem – ko je i koliko dobar, i ko će da se spase i bude u Raju; to ostavimo Bogu. Potrebno nam je samo sebe da razobličavamo i pokajanjem ispravljamo pod okriljem Hristove Crkve.

 

– Koliko molitva doprinosi poboljšanju vašeg života? Da li kroz nju rešavate probleme? Kako funkcioniše Vaša domaća crkva?

Nenad: Apostol Pavle piše: „Molite se neprestano” (1Sol 5, 17). Nismo ni blizu toga i tu ima dosta prostora za popravljanje. Na Liturgijama ne stignemo baš uvek da prisustvujemo u punom sastavu, a ako krenu i najmanji, onda zakasnimo malo, gledajući da se deca postepeno navikavaju na dužinu Liturgije. Kod kuće se deca rado priključe molitvi, naročito kada je post, i kada oni koji su dovoljno stasali dobiju da pročitaju svoj deo iz molitvenika.

 

– Kad smo kod molitve, da pitamo i decu. Povodom jubileja 100-godišnjice od rođenja i 5-godišnjice od upokojenja blaženopočivšeg Patrijarha Pavla, u Muzeju SPC u Patrijaršiji je do nedavno bila izložba „Svedočim samo”. To je prilika da se setimo njegovog svetog života i pouka, između mnogih i ove: „Pre nego što počnem da čitam, ja se pomolim, a kad knjigu zaklopim, ja se prekrstim.” Da li tako i vi radite, pošto ste odlični đaci?

Sava: Da, tako nas uči veroučiteljica i uvek na početku časa svi govori molitvu Care nebeski.

 

– Tako i treba, deco! Patrijarh je mislio baš na tu molitvu, posvećenu Svetom Duhu, koji je „riznica dobara i davalac života”, kako zemaljskog tako i večnog, i blagoslovio je da veroučitelji tako počinju čas veronauke. Da li za raspust deca idu na letovanja ili zimovanja, na poklonička putovanja?

Vesna: Retko uspevamo da putujemo. Do sada smo uvek u kući imali ili trudnicu ili bebu.

Nenad: Leti deca idu na bazen ili se igraju u prirodi.

 

– Sveti Justin Ćelijski kaže: „Bogat je, ne onaj kome treba mnogo imanja i poseduje mnogo, nego onaj kome ništa ne treba. Tako vaspitavaj svoga sina, tome ga uči; to je najveće bogatstvo.” Da li se slažete sa njim?

Nenad: Naravno. Za sada nemamo egzistencijalnih problema. Uzdamo se u Boga da će i nadalje tako da bude. Sloga u porodici je na velikom iskušenju kada je novca premalo ili previše. Najveća promena u porodici, materijalno i organizaciono, je kada se rodi prvo dete. Svako sledeće dete manje komplikuje situaciju. Već kod četvrtog – skoro da nema razlike da li ih je troje, četvoro ili petoro…

 

– Bog voli hrabre, a ljudi bi za vas rekli da ste ludo hrabri. Ali samo Bog zna da to nije vaša ludost nego nepokolebljiva vera. Imate li poruku ohrabrenja porodicama koje izbegavaju mnogodetstvo?

Nenad: Sudelovanje u Božijem stvaranju novog čoveka je veličanstvena stvar. Velika je radost gledati bebu kako raste, uči, igra se, i izrasta u jedinstvenu i neponovljivu osobu. Mislim da će nam na kraju života, kada budemo razmišljali kako smo proveli život, velika uteha biti to što smo od Boga dobili decu i priliku da ih othranimo, vaspitavamo i volimo.

 

– Da li je svaki porođaj bio isti? Je li bilo straha od porođaja?

Vesna: Slava Bogu, svih šest porođaja su bili prirodni, bez ikakvih problema. Ipak, i dalje sam strašna kukavica, pa i ne prilazim porodilištu bez Nenada. Nema mnogo tata koji su šest puta prisustvovali rođenju svog deteta.

Nenad: Dolazak bebe na svet je veličanstven trenutak. Čudim se da mnogi muževi ne koriste mogućnost da tada budu sa ženom. Kada bi muževi prisustvovali porođaju, gledajući kakve bolove mučenice trpe – mnogo bi više poštovali svoje žene.

 

– Vaši nezaboravni porodični događaji ili anegdote?

Vesna: Omiljeni mi je događaj kada smo pre pet godina na putu do mora (koji je trajao petnaest sati) napravili mali predah, deca se poigrala u pesku i vraćamo se nazad u autobus da nastavimo putovanje, a mali Đorđe, koji je tada imao tri i po godine, misleći da smo već stigli na more, potpuno mirno upita: „A je l’ možemo još nekad da dođemo na more?” On je bio spreman da se vrati u Beograd. To može samo dete!

 

– Da li znate još neke mnogodetne porodice i da li se sa njima družite?

Nenad: Ne stižemo mnogo da se družimo s drugima, što zbog obaveza, što zbog naše prirodne introvertnosti. Redovno se družimo samo s kumovima Ignjatijevićima koji imaju četvoro male dece.

 

Po svemu sudeći, Vasići svedoče da život izvire u Bogu, a ljudi učestvuju u životu rađanjem, zahvatajući iz tog neiscrpnog Izvora, u koji sve živo i uvire, jer je to Vrelo večnoga života. Oni koji znaju za strah Gospodnji, koji se uzdaju u Boga i čuvaju Njegove zapovesti o ljubavi, zaista Boga poznaju i u svetlosti lica Njegovog hode (Ps 89, 15), slavosloveći Ga: Gospode, nauči me da tvorim volju Tvoju, jer si Ti Bog moj, jer je u Tebe izvor života. U svetlosti Tvojoj vidimo svetlost. Produži milost Tvoju onima koji Te poznaju (Ps 35, 10–11; Veliki slavoslov, na jutrenju i večernju).

 

Razgovor vodila: Radmila Grujić

Izvor: Pravoslavni misionar, br. 341

Objavljuje se s blagoslovom urednika Misionara.

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*