Blagoslov mnogočlanih porodica – Vojvodići

Hrišćanske porodice su nekada imale daleko više dece nego što je to danas slučaj. Bilo je sasvim prirodno rađati, pa tako desetočlane i njima slične porodice nisu bile retkost u predratnoj Srbiji, već redovna pojava. Ljudi su imali daleko pozitivniji pogled na život i nisu prvenstveno razmišljali o uživanjima i komoditetu već o svojoj odgovornosti pred Bogom i ljudima…

Danas je, nažalost, situacija u našem društvu sasvim drugačija: činjenica da su u široj javnosti abortusi nešto sasvim normalno, a višečlane porodice nešto čudno, direktno govori u prilog ničeovskom izvrtanju vrednosti. Mnogodetstvo tj. porodice sa više dece, koje su u isto vreme i poseban Božiji dar i akt slobodne volje supružnika, postale su retkost…

Na ovu temu razgovaramo sa glavom jedne desetočlane porodice, đakonom Vasilijem Vojvodićem, sekretarom Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu.

– Oče đakone, vi ste obrazovan čovek, na odgovornoj funkciji i otac osmoro dece. Vaša supruga Irina je takođe fakultetski obrazovana. Šta nam možete reći o stereotipu da su višečlane porodice danas pojava vezana uglavnom za neobrazovane i „neemancipovane“ slojeve društva?

– Očigledno je da postoji ovaj stereotip čak možda i u „gorem“ obliku, recimo da neko ko ima više dece nije sasvim normalan. Rečeno mi je da je jedna gospođa prokomentarisala svojim prijateljicama, nakon upoznavanja sa mnom i rekla otprilike ovo: „Upoznala sam juče čoveka koji ima petoro dece (tada), a zamislite sasvim je normalan čovek“. Pitanje je zašto su reakcije tog tipa tako česte. Vrlo je verovatno da to ima veze i sa hedonističkom logikom i potrošačkom etikom koju savremeno društvo propagira, jer tu nema mesta za žrtvu i podvig, već samo za uživanja i površnost. A opet, čini se da su to potpuno iskrene ljudske reakcije i da se očigledno umnogome za ovih pola veka promenila svest ljudi i njihov odnos prema višečlanim porodicama. Verujem, ipak, da se po ovom pitanju stvari polako menjaju i da je sve više ljudi koji se odlučuju na veći broj dece i sve veći broj ljudi koji na to gledaju sa simpatijama i odobravanjem.

–  Da li se po pitanju institucionalne podrške mnogodetnim porodicama u našem društvu stvari menjaju, s obzirom da ljudi polako postaju svesni ne samo hrišćanske odgovornosti po pitanju broja dece, već i problema opstanka nacije i države? Da li imate neke predloge za društvenu akciju po tom pitanju?

– Supruga i ja smo već imali četvoro dece kada su se promenili zakoni i kada je počela veća pomoć porodicama sa troje i četvoro dece tako da nismo dobijali tu značajniju jednokratnu pomoć za novorođeno dete koja se isplaćuje do četvrtog deteta.

Sa druge strane, želim da naglasim da, iako nas je ta pomoć od države mimoišla, ipak smo je uveliko imali od strane prijatelja, naročito iz Crkve (tačnije crkvene zajednice – Kampsade). Moji konkretni predlozi po ovom pitanju su, recimo, da SPC osnuje fond koji bi za cilj imao podršku porodicama sa više dece. Isti fond bi mogli da pomažu kako država tako i preduzeća i pojedinci iz zemlje i inostranstva. Stvar dogovora procene i sredstava bi bilo od kog deteta bi se ta pomoć davala.

Takođe mislim da bi značajno bilo i kada bi država promenila odnos prema višečlanim porodicama u smislu da pored postojeće pomoći omogući i drugačiji vid pomoći ne samo u bespo-vratnim jednokratnim sredstvima. Iz ličnog iskustva znam da smo mi uglavnom uspevali da se snađemo i obezbedimo deci najosnovnija i svakodnevne potrepštine, ali kada je trebalo obezbediti sredstva za ono što nije najnužnije i koje zapravo jesu stvari za podizanje kvaliteta života (recimo automobil, proširenje stambenog prostora), onda smo imali dosta problema. Ta sredstva bi najčešće obezbedili tako što su nam prijatelji davali pozajmice na više godina, ali i kroz pomoć pojedinaca iz crkvenih institucija. U tom smislu verujem da bi davanje povoljnijih, takozvanih neprofitabilnih kredita od strane države, sa niskim kamatnim stopama ili kredita koje bi davale banke ali koji bi imali određenu garanciju i podršku države odnosno iza kojih bi stajala država, višečlanim porodicama uveliko olakšalo svakodnevni život.

Mnogo je (ne)logičnosti kada čovek ima mnogobrojnu porodicu: ukoliko želi automobil, mora da kupi veći (a samim tim i skuplji auto), a ako poželi da vodi porodicu u pozorište, bioskop ili utakmicu (kao što priliči savremenoj porodici), potrebno je mnogo više novca, jer ne kupuje 1-3 karte već 6-10 . Takođe, ukoliko deca žele da idu na školske ekskurzije, potrebno je godišnje obezbediti novac za njih petoro, a ne za jednog i slično. Možda je jedno od rešenja i neka vrsta popusta u trgovinama pri kupovini namirnica – u Grčkoj, navodno, porodice sa više dece imaju posebne kartice i onda im se pri kupovini račun za određeni procenat umanjuje. Verovatno da Grčka država trgovcima vrši nadoknadu ovih sredstava.

Skoro sam od jedne gospođe čuo i sledeći predlog: da bi bilo dobro da se majkama koje to žele omogući neka vrsta produženog porodiljskog bolovanja, zašto da ne čak i do desete godine deteta. Majke bi recimo pristale da primaju određeni manji procenat novčane naknade koji bi isplaćivala država, a radni staž im se ne bi računao ili bi se računao u nekom umanjenom procentu (za godinu dana tri meseca staža ili slično). Prednost bi bila što bi žena bila posvećena obavezama u porodici dok su deca manja i traže veću pažnju. Ne bi bila raspeta između obaveza na poslu i u kući, a kasnije kada deca odrastu mogla bi duže da radi i ne bi morala po sili zakona da ide u penziju već samo ukoliko to sama želi.

 

 

– Vi i Vaša supruga ste u brak stupili kao mladi ljudi. Kod našeg naroda ima poslovica da se nikada nije pokajao onaj ko je rano doručkovao i onaj ko je u mladosti stupio u brak. Kako komentarišete sve veći broj ljudi koji žele da stupe u brak, ali oklevaju sve do same starosti?

– Nisam siguran da smo bili tako mladi, ja sam imao 27, a moja supruga 25 godina. Čini mi se da ovde možemo govoriti o čitavom spletu raznoraznih okolnosti i promena u životu ljudi modernog doba. Očigledno je da su se neke stvari u novije vreme promenile i da se znatan broj mladih odlučuje i za visoko obrazovanje pa je samim tim logično da u brak ulaze po završenom školovanju. Takođe činjenica je da je savremeni tempo života strahovito brz i da mnoštvo obaveza pritiska savremenog čoveka, te činjenica je i da su čovekove potrebe veće nego što su bile ranije. Naravno, najčešće se radi o tzv. nametnutim potrebama, nastalim pod pritiskom potrošačkog društva. Naročito je čini mi se izražena želja kod savremenog čoveka da sve stvari drži pod kontrolom i da obezbedi sve „potrebne stvari“ pre braka, što nije moguće ni u bolje razvijenim društvima, a kamoli kod nas gde je pojam neizvesna budućnost realna činjenica za mlade na ovim prostorima. Najveći problemi su uglavnom nezaposlenost i nerešeno stambeno pitanje, gde mladi najčešće čekaju da ove probleme reše pre venčanja (možda je i ovo polje u kome bi pomoć države bila bitna).

Sa druge strane, ako se ti problemi reše, javljaju se problemi druge prirode, a čini se da su izraženiji kod devojaka: kako napustiti dobro plaćen posao ili kako ga dovesti pod znak pitanja udajom i rađanjem dece – teško je sada izaći iz tog kola rizikovati i sebe prepustiti neizvesnosti.

U takvim situacijama razumljivo je što se odlažu važne životne odluke kao što je stupanje u brak i rađanje dece. Nažalost, čovek što je stariji sve je manje sposoban za kompromise i popuštanja kojih mora biti u svakom odnosu, a naročito u bračnom i onda dolazimo u vrzino kolo.

Sve su to problemi koji će postojati i sutra, a mitreba danas da živimo. Ono što želim da kažem jeda očigledno treba biti i hrabriji i imati više vere, jednostavno ostaviti prostor i Bogu za delanje, a ne samo verovati u sopstvene moći, koje su u stvari nemoć.

–  Često govorimo o tome da je mnogodetstvo podvig koji zahteva veliku žrtvu i upornost i tu zaista nema spora. Sa druge strane, želeli bi da čujemo od Vas koje su to radosti koje mnogodetna porodica sa sobom nosi?

– Iskreno čini mi se da mi je lakše da nabrojim raznorazne obaveze i probleme koje svakodnevno treba rešavati (polu šala, polu zbilja). Pored  mnoštva obaveza zaista čovek ponekad i propušta da se raduje sa decom i deci. Radost su pre svega sama deca, radost je kada vidiš da svi oni postaju zreli odgovorni i samostalni ljudi možda i brže nego u drugim porodicama jer su na to i prinuđeni. I, naravno radost je kada vidiš da postaju i verujući – kada vidiš da se vera kod njih, koja je u suštini bila vera roditelja (možda u neku ruku „nametnuta“) pretvara i uzrasta u ličnu veru (pogotovo je to očigledno kod starije dece), to je vrhunac radosti u hrišćanskoj porodici.

–  Primećujemo da su Vaša deca uredna, lepo vaspitana, a ona starija i sa dobrim ocenama u školi… Sigurno je da ste morali da uložite poseban trud u procesu njihovog vaspitavanja. Koje su ključne smernice budućim supružnicima po tom pitanju?

– Nema gotovih obrazaca niti formula. Nema uputstva koje čovek može nekome jednostavno da nabroji, te da ih se ovaj pridržava i da sve bude savršeno. Svaki bračni odnos je jedan i neponovljiv odnos. Svaki odnos između roditelja i deteta je jedan i neponovljiv odnos. Recimo neke stvari koje ćeš jednom detetu zabranjivati da radi, drugom detetu ćeš dopuštati i još ga ohrabrivati da ih čini. Uglavnom je stvar procene roditelja šta je dobro i korisno za dete. U tom pogledu nema nekih posebnih smernica – trud i ljubav pre svega. Iz nekog ličnog iskustva istakao bih doslednost u odnosu prema deci („neka vaše da bude da i ne ne“).

Konkretno u našoj porodici najviše truda po prirodi stvari, jer je po ceo dan sa njima, ulaže moja supruga Irina. Imamo i ne malu pomoć tokom godine babe Bosiljke, a dede Čedomira i baba Vidosave kada kod njih letujemo u Baru. U vezi sa školskim obavezama je opet Irina u prvom planu, a naročito im pomaže oko engleskog i francuskog jezika. Sa nekima od dece imamo manje posla, jer su odgovorniji, dok druge treba stalno pritiskati na rad. Deca, sem obaveza u školi i učenja, imaju i stalne obaveze u kući, obaveze u muzičkoj školi i sportske obaveze (četvoro starijih treniraju).

–  Lepo je videti Vas sve zajedno na službi u Topčiderskoj crkvi gde ste postavljeni na đakonsku službu. Da li praktikujete zajedničku molitvu i kući i na koji način prenosite hrišćanske istine deci? Da li su u tome uključena i Vaša starija deca, po pitanju pomoći oko najmlađih?

– Naravno da jesu, tu je njihova pomoć nezaobilazna. Istine radi, nekad bude previše dnevnih obaveza, pa je recimo nekima vreme za spavanje, a drugi još nisu došli kući, ili se iz raznoraznih razloga redovne stvari obavljaju u kasnim terminima. A onda se kasni sa odlaskom na spavanje, pa se dešava da nismo svi sabrani na molitvi ili da se zajednička molitva preskoči, ali verujem da se to dešava i u drugim porodicama. Takođe, često pričamo i o stvarima koje uče na časovima veronauke.

–  Radite na veoma odgovornom mestu na Bogoslovskom fakultetu, mestu koje iziskuje veliku energiju i posvećenost, a pre svega ste u činu đakona. Da li je teško organizovati život sa tolikim brojem obaveza?

– Moram da priznam da je moja porodica i sada, a naročito kod ranijih zaposlenja, trpela zbog toga i da je osećala to mnoštvo obaveza, kao i da su se u velikoj meri kućne i porodične obaveze prebacivale na suprugu. Sa druge strane, ta odgovornost i ljubav prema porodici tera čoveka da bude odgovoran i prema poslu kojim se bavi i da ga savesno obavlja jer na taj način i obezbeđuje sredstva za porodicu.

Nekada zaista ne znam odakle nam snaga, a nekada što kažu deca „ne znam gde udaram“ koliko sam umoran. Trudim se da budem usredsređen samo na prvu sledeću obavezu, a planiramo najčešće uveče za sutradan. Naša porodična organizacija i u svakodnevnim normalnim uslovima jedva funkcioniše, te se često šalimo da kada se neko razboli u porodici onda je to vanredno stanje.

–  Šta biste poručili mladim ljudima koji su pred izborom formiranja porodice?

– Da ne zamišljaju/izmišljaju svog budućeg ili buduću, već da ga prepoznaju u ličnosti konkretnog čoveka ili žene koga vole.

–  Na kraju, ostaje nam da Vama i Vašoj porodici u ime redakcije „Pravoslavnog misionara“ poželimo svako dobro od Gospoda. I još prinova, naravno!

– Ako Bog da.

 

Ragovor vodio đakon Oliver Subotić

Izvor: Pravoslavni misionar, 2008. god., preneto sa sajta pravoslavnaporodica.org.srb

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*