Ispovest žene udate za alkoholičara: kako sam spasla sebe, muža i brak

Prišla sam u Al-Anon (grupa podrške koja pomaže partnerima zavisnika od alkohola, prim. red.) sa dvadeset tri godine, nakon što se srušila moja nada da će muž posle svadbe ostaviti piće. Do svadbe smo se viđali šest godina i za to vreme nisam mogla da ne primetim da on pije nekako „drugačije”, ne kao svi. „Nema veze”, mislila sam. „Moja ljubav će saviti goru, uradiću sve kako bih ga odvikla od te pogubne navike“.

I posvetila sam sebe spasavanju muža. Čak sam molila Boga, sećam se, da dâ meni sve njegove bolesti (on osim alkoholizma ima još i hroničnu bolest), „ja ću se s tim već lakše izboriti!” Sve te godine iskala sam pomoć za njega. Traćila na njega sav svoj novac, snagu, nadahnuće. Za to vreme potpuno su propale sve moje stvaralačke sposobnosti, kojima me je Gospod velikodušno obdario, prestala sam da pazim na sebe, zaboravila šta je to radost.

Stanje „meni je loše” prestalo je da me iznenađuje, zato što mi je postalo uobičajeno. Proživevši te godine u strahu, stidu, osećanju krivice i neprestanom očekivanju nečeg užasnog, shvatila sam da je pomoć potrebna i meni samoj, i počela sam da je tražim. Počela sam da se osećam kao pijana kada se muž napijao, a posle pijanstva osećala sam simptome mamurluka: težinu u telu, bol u mišicama. Toliko su me izmorili pokušaji da nateram muža da se obrati lekaru za pomoć, a takođe i da mu sama pomognem, da sam se s dvadeset tri godine osećala i izgledala kao da sam dvadeset godina starija, što uostalom potvrđuje i – naša svadbena fotografija. Sada imam blizu četrdeset, a izgledam daleko mlađe nego tada na početku dvadesetih.

To što sam ja silazila s uma zbog muževljevog pića podctaklo me je da obratim pažnju na pojam „porodična bolest”. Počela sam da tražim na internetu bilo kakvu informaciju koja to potvrđuje i… Našla sam! Skinula sam sa interneta gomilu knjiga, pročitala ih, upijala informacije kao sunđer i, na kraju, kada me je situacija u kući dovela dotle da više nisam želela da živim, prišla sam grupi Al-Anon. O toplini i saosećanju ljudi s kojim sam se tamo srela mogu da pričam satima, a glavno što me je iznova i iznova vuklo da odlazim na sastanke grupe bilo je to što su me tamo razumeli. Primera radi, bilo mi je veoma prijatno kad sam otkrila da muževljeva zloupotreba pića nije znak njegove neljubavi prema meni.

Kako sam sve više saznavala o našoj porodičnoj bolesti, tako je kod mene počeo da slabi osećaj stida, krivice i straha. Postepeno sam počela da se prebacujem s muževljevih problema na svoj sopstveni život, počela sam da otkrivam i rešavam sopstvene probleme, da ne menjam svoje planove kada je muž u alkoholisanom stanju. Počela sam da shvatam ko sam ja zapravo. Potom mi se javila snaga da s nastavnikom prođem program 12 koraka (program isceljenja, prim. red.) i moj život se počeo menjati nabolje, bez obzira na to što je muž i dalje pio i što je njegov život strmoglavo išao nadole. Ja sam sebe poverila Bogu, molila se i ispunjavala savete i preporuke programa Al-Anon koji su se ticali kako odnosa s alkoholičarem, tako i (uzgred rečeno, uglavnom) mog sopstvenog života.

Gledajući me, muž je počeo da primećuje u kakvom sam se bednom stanju nalazila i na kraju se takođe obratio za pomoć. Potom smo oboje, kao što i program 12 koraka preporučuje u 11. koraku, „Stremili… da produbimo naš kontakt s Bogom…” i Gospod nas je priveo Pravoslavnoj Crkvi. Želim da kažem da blagodareći iskustvu stečenom u grupi Al-Anon, ja se prema religiji više uopšte ne odnosim onako kao ranije. Ranije sam odlazila u Crkvu da zapalim sveću, da bi mi se ispunila želja, a Bogu se uglavnom žalila na svoju nesreću, a sada razumem da je vera zapravo način da ponovo uspostavimo prekinutu vezu s Bogom i da je ukrepimo, a u molitvama reč „daj” sve češće zamenjujem rečju „blagodarim ti” („hvala”).

Život polako dolazi u red. S mužem je postalo lakše rešavati nasušna pitanja, i to što se još donedavno činilo kao tragedija ili užasno komplikovan zadatak, postalo je manje važan događaj koji bi spadao u grupu „sitnice, životni problemčići”. Oboje smo naučili da slušamo i čujemo jedno drugo, da govorimo „oprosti mi”, „hvala ti”. Od ideala, naravno, mi smo još veoma daleko, i činimo veoma mnogo grešaka, no kada se osvrnem unazad i pogledam na protekli deo života, svim srcem blagodarim Boga za izbavljenje od tih muka.

Nažalost, porodična bolest je uticala i na našu decu, i sada se staramo da budemo što pažljiviji prema njima, a takođe im govorimo da je u bilo kojoj teškoći moguće tražiti pomoći od Boga.

Mogu da kažem da me je upravo kroz Al-Anon Bog priveo Crkvi, i to me veoma raduje, zato što me je moje životno iskustvo (pre Al-Anona) dovelo samo do mistično-potrošačkog shvatanja religije i Crkve. Štaviše, sada shvatam, da nije bilo muža alkoholičara, meni bi bilo daleko teže da uopšte nađem i prihvatim i Boga i Crkvu. Istina, ima jedan veoma važan uslov: svoj deo posla u tim iskanjima dužna sam bila da uradim sama, a ne da prekrstim ruke i čekam da me Bog izbavi od te napasti.

Program 12 koraka – to je program prostih uputstava o tome kako uspostaviti odnos s Bogom kojima se sada hrani moj život i koji su u njega uneli smisao. I još nešto, sada shvatam da kroz promene koje su usledile u našoj porodici, teško da bih mogla da prođem bez podrške ljudi koji me razumeju i bez njihovog iskustva, upravo zato što su i oni sami preživeli nešto slično.

 

Izvor: www.pravoslavni-psiholog.rs

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*