Ispovest autorke filma o abortusu koji je uzdrmao internet

Film „Živi“ režiserke Elene Piskareve imao je na internetu više od pola miliona pregleda. To je priča ne samo o ženama koje su htele da ubiju svoju nerođenu decu, već i o tragediji koja se umalo desila u životu same režiserke.

 

Dvoje egoista potpuno tuđih jedno drugom

 

– Elena, u Vašem filmu glasno istupate protiv abortusa. Koja je reakcija gledalaca češća: podrška ili negodovanje? Da li Vam govore da niste bili u takvoj situaciji i da nemate prava da govorite o tome?

– Reakcije na film veoma su različite. Obraćali su mi se brojni gledaoci. Nakon što je film „Živi“ postao toliko popularan na jutjubu, brojni ljudi su počeli da mi se javljaju na društvenim mrežama. Dobijala bih, na primer, pisma sledeće sadržine: „Samo što sam se spremala da abortiram, od poznanika sam dobila link ka vašem filmu. Odgledala sam ga i preplakala ceo dan. Shvatila sam da je abortus nešto veoma loše, ali čekala sam treće dete – dvoje imam od prvog muža, a s trećim sam zatrudnela s drugim muškarcem, koji je obećao da ćemo se venčati, ali me je ostavio. Upala sam u strašno očajanje, nisam videla nikakvog izlaza“. Često od mene ne traže savete ili konkretnu pomoć, već prosto govore o svojoj situaciji. Dešava se da se čujemo telefonom, da razgovaramo. Pokušavam da nađem prave reči, ali mi je, naravno, sve to teško, jer sam ja režiser, a ne psiholog koji vodi predabortivno savetovanje.

 

 

Kad je reč o moralnom pravu da govorim o abortusu i snimim film na tu temu – ja ga imam, budući da sam se sama našla u takvoj situaciji. Znate, jedna žena psiholog, koja vodi predabortivno savetovanje (po zakonu, da biste dobili uput za besplatan abortus, neophodno je obaviti preliminarni razgovor s psihologom – prim. redakcije), već i ne toliko mlada, nedavno mi je rekla sledeće – radila je kao psiholog na savetovanju i u veoma malom broju slučajeva uspevala je da pacijentkinje odgovori od abortusa. A potom, nažalost, suočila se s takvom životnom situacijom da je odlučila da prekine svoju četvrtu trudnoću (uprkos svojoj profesiji!). Već je imala troje dece i ona i muž su zaključili da nemaju novca za četvrto. Izvršili su abortus. A tada su počele paklene muke – i sa savešću i sa odnosima s mužem. Upravo je tada shvatila šta zaista znači abortus. Tada je na savetovanju počela toliko da sastradava sa ženama i da se saoseća s njima da je procenat uspešnosti naglo skočio. Slučajnih ljudi u pokretima za zaštitu života nema – svako ima svoju priču i moralno pravo koje je stekao kroz sopstvenu muku. Slučajnih ljudi ili nema ili se oni kratko zadrže jer ovde nema novca i nema mnogo pozitivnih emocija (govori se o smrti – čega tu pozitivnog može biti?). Ovo nije isplativa oblast, a zahvalnost ljudi je veoma retka – oni koji sačuvaju dete, ne dođu da se zahvale jer žele da zaborave na taj period sumnje i, možemo reći, izdaje svog deteta. Ljudi koji ostaju u ovoj sferi jesu oni koji su nešto preživeli i osetili. Pridikovanje i moralisanje ovde ne prolaze.

– Elena, možete li nam reći nešto o sebi? Imate četvoro dece, a kažete da ste bili na ivici abortusa…

– Da, moja priča je priča o problemu u braku. Naša prvobitna zaljubljenost je prošla kad smo već bili u braku i čekali prvo dete. Tada sam sasvim slučajno ponovo naišla na „Krojcerovu sonatu“ Lava Tolstoja – ranije je uopšte nisam razumevala. U toj pripoveci postoje sledeće rečenice: „Zaljubljenost se istrošila… i ostali smo nas dvoje, jedno protiv drugog, dvoje egoista potpuno tuđih jedno drugom…“. Zatim: „Pritom me je mučila užasna misao: zašto mi je život s mojom ženom tako loš, a drugi brakovi su uspešni. Tada nisam znao da je to opšta sudbina…“. Klasične romane čovek počinje da razume tek kada odraste, tj. kada se te stvari počinju dešavati u njegovom životu. Sećam se kako sam baš tako sebe pitala: „Da li samo mi tako loše živimo ili svi tako žive? Da li je ova svađa slučajnost, a posle će sve biti bolje?“ Tada sam počela da gledam oko sebe, da razgovaram s drugaricama, sa starijim ženama – generacijama moje mame i tetki, počela sam da se zanimam za statistiku i po prvi put sam saznala za zastrašujuće brojke – u Rusiji se svake godine sklopi milion brakova i registruje pola miliona razvoda. Postalo mi je jasno da to nije samo naša sudbina i da situacija u našoj zemlji nije tako pozitivna.

Venčali smo se u crkvi. Ali kada su počeli problemi u porodici, počeli smo da mislimo da smo s venčanjem požurili i da smo ga obavili u stanju zaljubljenosti. U tom smislu smo upravo zbog venčanja jedno drugo dugo odgovarali od razvoda – nadali smo se da će nam Bog pomoći jer smo se venčali pred Njim. Prestali smo da se volimo, ali imali smo dete, što je značilo da smo bez obzira na sve dužni da živimo u braku i da rađamo decu, a onda će se možda u našim odnosima pojaviti smisao i sve će biti bolje. Sin nam je rastao. Vremenom sam primetila da u njemu prepoznajem muža i da sam odnos s mužem prenela na odnos s detetom. Jasno sam osećala da pored mene treba da budu neki drugi muškarac i druga deca. Muž je tada mislio potpuno isto.

 

Kadar iz kratkometražnog filma „Živi”

 

Rodilo nam se drugo dete, devojčica, ali se ništa nije promenilo. Tada smo shvatili da broj dece ne utiče na naše odnose. Naša želja da trpimo jedno drugo je presušila i ustupila je mesto netrpeljivosti – jedno drugo više nismo hteli da vidimo i odlučili smo da se razvedemo.

Rastali smo se na ružan način i nismo razgovarali. Već sam živela kod roditelja kada sam saznala da sam u trećem mesecu trudnoće. Da li rađati treće dete, s dvoje male dece, i to u situaciji razvoda? Ko će nas hraniti, jer ako rodim neću moći odmah da idem na posao. Pritom sam jasno osećala da naš brak nema budućnosti, nije bilo puta nazad. Nisam imala gde da rodim. Bila sam u dubokoj depresiji, čak i u toksikozi, imala sam strašne glavobolje, deca su plakala, bilo je potrebno brinuti se o njima i s njima nešto stalno raditi, a povrh svega, svako jutro sam osećala da jednostavno ne želim da se probudim. A sat otkucava i svakim danom mališan u meni raste. Sećam se da sam išla na dečje igralište i posmatrala male zelene izdanke koji su se probijali kroz asfalt – kakvu je samo zadivljujuću silu Tvorac utkao u novi život… A mi čak ne razumemo koliko je napora potrebno da se taj život probije kroz asfalt. A ipak, tada sam pomislila da prosto nemam drugog izlaza sem da abortiram.

 

 Potok bola

 

– Međutim, izlaz ste ipak našli? Kako?

– Nekoliko događaja me je odgovorilo od abortusa. Još sam s prvim detetom ležala u bolnici radi održavanja trudnoće, a pored mene su bile devojke koje su došle na abortus. Takva situacija postoji u svim našim porodilištima – u najboljem slučaju žene razvode po raznim odeljenjima, ali najčešće sve pacijentkinje leže zajedno – i one koje prekidaju trudnoću i one koje žele da rode.

U hodnicima smo stajale u posebnim grupama – jedne sa stomacima, druge bez njih. Devojke koje dolaze na abortus ne zadržavaju se dugo u porodilištu – nekoliko sati do operacije, pola sata posle nje, i to je sve. Odlaze i pokušavaju da zaborave na to šta im se tu desilo i na osobe koje su tu srele, i trude se da ne komuniciraju jedne s drugima, kako to ne bi ostavilo traga u njihovom svakodnevnom životu. Sećam se da je jedna žena ipak pričala: „Ah, da, abortirala sam četiri puta. Ništa strašno“. Iz nekog razloga, neke žene su se smejale. Uopšte nisam mogla da razumem zašto su se smejale – da li je to bila neka zaštitna reakcija? Šta se dešava sa ženom koja prihvata abortus kao običnu stvar?… Sve te devojke su sedele opušteno, s hladnim izrazima lica i svaka je bila pogružena u svoje misli.

Tada sam prvi put u životu videla taj neprekinuti niz žena koje dolaze na abortus. Vratila sam se kući i počela da se interesujem za tu temu, da gledam obraćanja žena na jutjubu, čitam sadržaje brojnih ženskih foruma i nebrojeno mnogo priča o tome kako su abortirale i kako se osećaju mnogo godina nakon toga. Počela sam da pitam o tome mamu, svekrvu, bake, drugarice. Preda mnom se izlila takva lavina bola! Ali o tome niko ne govori. Statistika je strašna – nezvanično se izvrši pet–šest miliona abortusa godišnje. Još je strašnije kada shvatiš da se praktično u svakoj porodici, iza svakih vrata, skriva ta tragedija.

Još se sećam kako mi se u dušu urezala veoma hladna izjava doktora: „Abortirate ili rađate?“, kada sam došla na savetovanje dok sam čekala drugo dete. To je prvo pitanje koje ženama postave na savetovanju. Ne shvataju sve žene, a nažalost ni svi doktori koliko je to pitanje zastrašujuće. Jer ako lekar savetuje abortus, onda je to sasvim u redu, prihvatljivo i odobreno; reč je o nečemu što je nalik popravci zuba i što predstavlja uobičajen medicinski postupak. A na ulogu je celokupan naknadni život žene. Međutim, to vam na 15-minutnom savetovanju neće reći. Neće vam reći ni to da ćete tu odluku platiti visokom cenom u zdravstvenom, psihološkom, duhovnom i ljudskom smislu. Pretpostavlja se da ti to već sve znaš, da si dobro razmislila i donela odluku. Ali, postavlja se pitanje da li brojne žene i devojke zaista znaju šta rade. Ova najvažnija odluka u životu donosi se u situaciji stresa, ograničenog vremena i, vrlo često, pod neizdrživim pritiskom sa svih strana.

Pogled na život mnogo utiče na odluku o abortusu. Sećam se da je na moju odluku da sačuvam treće dete uticalo to što sam oduvek bila verujuća osoba. Moja vera jeste bila slaba, ali sam jasno shvatala da su deca dar s Neba. Ako je dete začeto, dužna sam da ga pustim da uđe u ovaj svet, bez obzira na to koliko je komplikovan bio moj život u tom trenutku. Gledala sam svoje dvoje starije dece i shvatila da je u mom stomaku jedan prekrasni, čudesni dečak koji, kao i oni, želi da se igra loptom i raduje se životu.

Sećam se da sam tada pomislila – dobro, znači biću samohrana majka troje dece… Tu misao sam postojano vrtila u glavi. A ispalo je sve drugačije. Upravo se s trećim detetom sve promenilo. Moj maleni dvogodišnjak sada uveče pokazuje svojim ručicama na zvezde, oduševljeno brblja, radosno se kikoće dok posmatra noćno nebo i upaljene zvezde. A mene oblivaju takvi talasi ljubavi prema njemu! I tada osećam – izdržala sam, uspela sam. Zahvaljujući mojoj odluci, on sada diše, živi, raduje se. A s njim je sve moglo da bude drugačije. Kao i sa mnom.

– Da li sam Vas dobro razumela – ne samo da ste sačuvali dete, već ste se i s mužem pomirili?

– Tako je. Muža nisam videla skoro do devetog meseca trudnoće. Kad smo se sreli i kad je video moj veliki stomak, jer sam bila praktično pred porođajem, bio je potresen. Ispostavilo se da je tih pola godine i za njega bio period iskušenja. Razmišljao je o svemu – shvatio je da je izgubio porodicu, da će deca, koju on istinski voli, rasti bez njega, da je izgubio treće dete (tokom poslednjeg našeg razgovora rekla sam mu da ću abortirati), što je greh, koji nosimo na savesti i on i ja. Sve ga je to duboko preobrazilo.

Naša porodica se sjedinila. Naše treće dete, našeg sina, nazvali smo Nikolajem – ispostavilo se da sam zatrudnela ubrzo nakon što smo muž i ja bili na službi na dan Sv. Nikolaja. Moj muž, geolog i moreplovac, smatra tog svetitelja svojim nebeskim zaštitnikom, koji mu je pomogao u situacijama kada se bukvalno nalazio na ivici života i smrti – na primer, kada umalo nisu potonuli u Indijskom okeanu. Rođenje našeg mališana ga je silno promenilo, podstaklo ga je da se zapita.

 

S rođenjem trećeg deteta počela je nova stranica našeg porodičnog života – počeli smo da se pažljivije i trpeljivije odnosimo jedno prema drugom. I deca su počela da se menjaju zato što je atmosfera u kući postala drugačija. Upravo se u takvom, dosta harmoničnijem okruženju rodilo naše četvrto dete.

 

I znate, bilo je to tako zanimljivo – kada su se u periodu nevolja rađala naša prva deca, postavljala sam sebi sledeće pitanje: dobro, ako zapovest glasi: „Rađajte se i množite“, da li je to izvodljivo u takvoj porodici, uz takve odnose između roditelja? Pritom se sve to odražavalo (i to ne na lep način) na decu. Zar nije bolje da sačekamo, da popravimo naše odnose i tek tada da odlučimo da li da rađamo decu ili ne? Takve su me misli mučile. Međutim, neki unutrašnji osećaj govorio mi je da je neophodno položiti nadu na Gospoda i omogućiti Mu da deluje u mom životu. Jer, ako sam ja sada sama, onda ću i uvek biti sama – u bolestima, svojim i moje dece, i u žalostima, koje neizostavno prate naš život. Sada razumem da je taj put bio ispravan. Da nisu sva naša deca rođena, pa čak i u neharmoničnim uslovima – ništa nam ne bi pošlo za rukom i ne bismo imali porodicu.

Ispostavilo se da nas je vera bukvalno spasila. Tada nisam slutila da ćemo s rađanjem naše dece muž i ja početi da razumevamo određene stvari. Tek kad se pojavio naš treći sin (koji je mogao i da se ne rodi), odjednom smo jasno spoznali da to što smo se venčali nije bilo, kako se nama činilo, slučajno. Venčanje nije bila formalnost.

 

„Za mene je sreća kada moja deca… spavaju“

 

– Kako razumete porodičnu sreću?

– Moja deca su se rodila u razmaku od godinu i po do dve godine. Biti majka četvoro dece sličnog uzrasta, verujte, nije nimalo lako. Svaki dan liči na neki beskonačni haos – deca neće da dele igračke, pokupili su infekciju iz vrtića, pali su i rasekli čelo ili koleno, razboleli se i preneli virus na ostalu decu… Bez obzira na to koliko smešno to zvuči, ali prva stvar koju asociram s porodičnom srećom jeste taj usamljeni, dugoočekivani trenutak kada sve četvoro dece zaspe u svojim krevetima, kada su zadovoljni i spokojni, leže jedno do drugog, kao babuškice, i šmrkću nosićima. Kako mi kažemo u našoj porodici, zaspale su i umorne igračke. Tada u kući nastupa blažena tišina, možeš spokojno da sedneš, da razmišljaš, da nešto pročitaš i baviš se nekim svojim poslovima i – osećaš se srećno.

Završili ste fakultet za režiju i pritom imate četvoro dece, zbog kojih, očigledno, ne možete da se posvetite u dovoljnoj meri vašem omiljenom zanimanju. Da li se plašite da se nećete ostvariti u životu?

– Naravno, savremena žena je nastrojena tako da samorealizacija predstavlja za nju pre svega profesiju, a ne porodicu. Sećate se, u romanu „Ana Karenjina“ opisan je trenutak kada Doli sa svoje šestoro dece dočekuje Levina, gde stoji: „Ona mu se uvek radovala, a sada naročito, zato što je on vidi u svoj njenoj krasoti“. Žene su tada upravo u deci videle smisao života. Danas je takav stav praktično izuzetak, a ne pravilo.

 

Elena Piskareva s decom

 

Muž i deca su za mene, bezuslovno, važniji od svega ostalog i oduševljena sam ženama koje se danas mogu u potpunosti posvetiti porodičnom životu. Međutim, za mene je važno nešto uraditi i na društvenom planu. Pritom mi upravo porodica daje mogućnost da ne rasipam energiju na suvišne stvari. Ranije sam mogla da se bavim različitim projektima, imala sam vremena za sve. Sada moram da u toku 24 sata izdvojim nekoliko sati na posao, često nauštrb sna i uz odricanje od drugih stvari. I upravo takve, reklo bi se ograničene okolnosti, kristališu u mom životu ono što je zaista važno. Stoga, kada mi predlažu određeni projekat, pre svega razmišljam o tome da li je on vredan toga da decu ostavim u vrtiću, kod baka ili dadilja. Na poslu se bavim samo onim temama koje sam lično preživela, zbog kojih sam stradala i o kojima sam razmišljala. Na primer – temom materinstva.

 

Moja zvezda vodilja

 

– Kada ste prikupljali materijal za film „Živi“, kakve su Vas sudbine žena naročito dirnule?

– Kada te zanima nešto, onda i spontano usmeravaš razgovor na tu stranu, s kim god da razgovaraš, čak i sa ženom čuvarem na dečjem igralištu. I saznaješ da je i ona sebe lišila deteta – ima dva sina i žali što je treće dete abortirala, možda je to bila devojčica… „Sada osećam da nikome nisam potrebna“, kaže ona. „Sinovima majka nije toliko nužna koliko kćerkama. S kćerkom bi sve bilo drugačije…“. Ispostavlja se da sve žene oko mene pate od postabortivnog sindroma. Čak i prodavačica igračaka u dečjem parku, koja me je, čim me je videla sa stomakom, napala: „A što opet rađaš? Zar ti nije dosta? Što su danas žene navalile da rađaju?“ Prosto se zapanjiš jer ne razumeš zašto šezdesetogodišnjakinja koju uopšte ne poznaješ tako reaguje. Zatim se ispostavi da je imala nekoliko abortusa i da je i sopstvenu kćer podstakla na nekoliko. Cela porodica usredsređena je na nekoliko razmaženih unuka. To je takođe posebna pojava – kada kod žene nastaje ogorčenost, pa čak i mržnja prema trudnim ili višedetnim majkama. Možda na taj način pokušavaju da se opravdaju ili da odagnaju misao da su i one mogle imati toliko dece. Ne znam.

Jedna žena psiholog koja radi na savetovanju rekla mi je da se na zidu njihove kancelarije nalazio poster s brojem telefona kol-centra za krizne trudnoće. Jednom je videla pacijentkinju koja zguljuje taj plakat noktima. Rekla je da je slika užasna. Veštački nokti su joj otpadali, a ona je i dalje mahnito gulila poster…

Ono što je takođe važno, o čemu mi je govorila prijateljica, predabortivni psiholog, jeste sledeće – ženu koja je prvi put krenula na abortus lakše je odgovoriti nego onu koja ponovo vrši abortus. Prvog puta, žena ima pred sobom moralni izbor, ona sebi daje odgovor na to šta abortus za nju znači. Međutim, nakon što ona pređe tu granicu, veoma je teško zaustaviti je, budući da su njena čula već zatupljena. A slušajući psihologa koji joj govori da je abortus nedopustiva stvar, ona praktično ocenjuje sopstvene postupke. Kako nositi taj strašni teret? Da li treba da nanovo organizuje svoj život?

Znate, ocrkovljen čovek koji se nađe u takvoj situaciji zna da ako je sagrešio, onda treba da se pokaje i da nastavi da živi ne ponavljajući taj greh. Naravno, on tuguje nad svojim grehom, ali se istovremeno raduje što može da živi drugačije, što je spoznao istinu koja mu omogućava da izmeni svoj život. Ali ako neverujući čovek spozna užas onoga što je učinio, njemu se čini da je to tačka s koje nema povratka. Oseća se strašno i ne zna kako da promeni svoj život. Takva osoba ne zna da reč „pokajanje“, na prevodu s grčkog, znači „promenu sebe“, a ne udaranje glavom o zid. Zatim se kod te osobe javlja neka smušenost: „Zašto me psiholog maltretira? Zašto mi uopšte o tome govori? Prošli put sam otišla, odradila to i vratila se kući, i to je to. A sada se psiholog tu posadio…“. A zatim nastupa strašna agresija i neverovatna ozlojeđenost.

Ljudi mi mogu prigovoriti sledeće: vama pravoslavnima sve je lako; sagrešite – pokajete se, sagrešite opet – i opet se pokajete. Nije sve tako jednostavno. Jedan mi je sveštenik rekao da mu svake nedelje na ispovest dolaze starije žene i stalno govore o jednoj te istoj stvari: „Abortirala sam pre 30 godina“. U početku je bio zadivljen, ali i začuđen: „Zašto to ponavljaju svaki put? Greh je ispoveđen. Znači, Gospod je čoveku već oprostio“. A zatim je shvatio, kako je rekao, da one prosto ne mogu da ne govore o tome, svest o tome ih ne napušta. One ne smatraju taj greh „svakodnevnim“, ako možemo tako reći, i stoga im je teško da s njim žive.

Otud i beskonačne ispovesti žena na internetu, na raznoraznim forumima i društvenim mrežama. Stotine, hiljade priča! Upravo stoga što ono što je preživljeno nigde ne nestaje. Većina takvih žena radi i nešto veoma važno – one govore svojoj deci, unucima i unukama da je svaki problem moguće rešiti, samo ne putem abortusa. Na taj način se one bore s nedostatkom ljubavi, s kojim se mi danas svi suočavamo.

Upravo sam taj ogromni, praktično beskonačni broj žena, koje svakodnevno idu na abortus, pokušala da prikažem u filmu „Živi“. Reč je o strašnom nedostatku ljubavi u našoj zemlji. Uverena sam da bi abortusa bilo manje kada bi žene imale čvrst oslonac, u liku muža, majke, oca, sestre, bilo koga, ko bi joj pružio osećaj sigurnosti, ko bi joj pomogao, podržao je, utešio. Međutim, danas smo samodovoljni, nezainteresovani, ravnodušni, ne učestvujemo u životima naših najbližih.

– Da li je zaista posredi nedostatak ljubavi? Zar žene abortiraju ne zato što im se u životu desilo nešto strašno – bolest, silovanje, siromaštvo?

– To je pravo pitanje! Brojni ljudi, koji se ne bave ovom temom, smatraju da se ogromna većina abortusa vrši u slučajevima krajnjeg siromaštva, strašne bolesti, silovanja. Teški slučajevi naravno postoje, ali ne čine većinu. Pritom, abortuse ne vrše osobe koje se nalaze na marginama društva. Njih vrše žene koje su društveno prilagođene i zdrave. Prema statističkim podacima, trećina žena koje vrše abortuse čekaju treće ili četvrto dete. One imaju muževe, imaju gde da žive i šta da jedu.

„Umorila sam se, a ovo je već treća beba“, „Dosta mi je pelena i besanih noći“, „Ne znamo šta ćemo sa hipotekom“, „Kakva budućnost čeka to dete ako ne možemo da ga prehranimo?“, „Nisam planirala dete s tim čovekom“, „Moj dečko ne želi problem“, „Nisam još završila školu“ – samo su neki od razloga koje žene navode u savetovalištu. Ali razmislite – da li su to zaista realni razlozi da se liši života dete koje se već pojavilo u utrobi majke? Da li je zaista nemoguće malo se stisnuti, pretrpeti, izaći iz zone komfora, ali roditi dete koje će te sutra radovati, zbog kojeg nećeš zažaliti? I uopšteno gledano, da li su to zaista pravi razlozi? Ne, razlozi su mnogo dublji – tiču se potpunog nedostatka ljubavi.

– Stotine hiljada ljudi odgledalo je vaš film. Šta možete reći o tome?

– Pedagozi, psiholozi, roditelji koji organizuju projekcije filma za učenike starijih razreda, stalno mi prepričavaju reakcije tih mladih ljudi. Po završetku filma – grobna tišina. Zatim, neizostavno nečiji plač. I uvek neko, najčešće devojka, prilazi i kaže: „Hvala što se prikazali ovaj film. Sada znam o čemu se radi i to nikada neću učiniti“. Za mene je reakcija dece bila neočekivana. Mislila sam da će većina njih reći: „Opet nešto pridikuju!“ Na sreću, bilo je suprotno.

Naravno, ponekad mi na društvene mreže šalju sledeće poruke: „Abortus je dobra stvar – nemate prava da se mešate“. Takve izjave su malobrojne. Pritom, popularnost mog kratkometražnog filma i reakcija na njega pokazali su da se o zaštiti života nerođene dece može govoriti i na velikom ekranu i da za tim postoji velika potreba.

Zbog svega toga sada planiramo da snimimo nastavak filma „Živi“. Prikupljamo sredstva za novi, dugometražni film. Veoma je teško snimiti pravi film na takvu temu. Želimo da on bude kreativan, da ne bude „protiv abortusa“, već da govori o materinstvu, majčinskoj ljubavi i, uopšte, o ljubavi koja se budi. Gde i kod koga naša junakinja – mlada devojka, može naći podršku pošto je u poslednjem času pobegla iz porodilišta i odlučila da ne prekida trudnoću? Da li je moguća (kao što se desilo kod mog muža i mene) potpuna promena supružničkog života nabolje? Potrebno je govoriti i o traženju ljubavi, koja ponekad tako nedostaje, kao i o društvenim problemima, koji su takođe sveprisutni.

– Pokrenuli ste inicijativu prikupljanja sredstava za film

– Da, sredstva se prikupljaju preko veb-sajta Planete.ru. Važno nam je da prikupimo navedeni iznos jer nam je to bitan korak ka dobijanju podrške države. Naime, ako društvo podrži naš film, to znači da je on potreban i da je i država dužna da ga podrži. Tako je bilo, na primer, s filmom „Dvadeset osam panfilovaca“, kada je Ministarstvo kulture Ruske Federacije uvidelo da film podržavaju obični ljudi, te su izdvojili sredstva iz budžeta. Iznosi koji nam pristižu su različiti, pri čemu je očigledno da većina ljudi živi skromno. Samim tim svaka rublja koju nam ljudi povere ima veću vrednost.

Na početku razgovora ste rekli da nakon što odgledaju film, brojne devojke i žene stupaju s Vama u kontakt. Čije su Vam priče ostale naročito urezane u pamćenje?

– Životna priča jedne žene koja mi se obratila bila je potpuno ista kao moja. Čekala je treće dete, rastala se s mužem i odlučila je da abortira. Zato me je njena priča naročito tronula. Bila je čvrsto rešena, ali je i osećala da joj je potrebna podrška, da joj je potrebno da predahne i nakratko izađe iz začaranog kruga svojih problema. Pozvala sam je u goste, da porazgovaramo. Došla je bez mnogo dvoumljenja i mi smo se sprijateljile. Predložila sam joj mogućnost da rodi dete i da ga ostavi u sirotištu, ali je po njenom mišljenju bilo bolje abortirati nego slati dete ko zna gde. Tada sam joj rekla: „Ti rodi, a dete ću ja uzeti“. Završilo se sve time što je rodila dete i, naravno, nikome nije htela da ga da, a ja sam mu postala krštena kuma. Sada se porodično družimo. Ona je sigurna da mi njenog dečaka volimo i da ćemo im obavezno pomoći u teškoj situaciji.

 

 

Shvatila sam da lična podrška često daje rezultat. Ne neka apstraktna obećanja, već konkretne reči – ja ću ti pomoći, vidiš gde živim, u ovom stanu možeš i ti živeti ako nemaš nigde drugo, ja mogu da pomognem i neću ostaviti tvoje dete. Moj muž odobrava takav moj stav i želju da pomognem.

– Koliko znam, u Vašem novom filmu, rečenicu „Ti samo rodi, a ja ću uzeti dete“ izgovaraće sveštenik. Je li on izmišljen lik ili takav sveštenik zaista postoji?

– Ne, nije izmišljen. Uzor po kojem smo gradili lik tog sveštenika jeste đakon Nikolaj Lavrenov, koji je u svoju porodicu uzeo troje dece, pri čemu ima svojih šestoro. Naravno, on je podvižnik. Desilo se da su mu svoju novorođenčad skoro istovremeno ostavile tri žene koje je ubedio da ne abortiraju.

Kada sam čula za oca Nikolaja, pitala sam ga da li mogu da ga posetim. Tokom našeg razgovora, rekao mi je sledeće: „Naravno, precenio sam svoje snage, veoma mi je teško i mojoj supruzi je veoma teško. Ali, kada sam nepravilno postupio? Kada sam video te trudnice pred vratima operacione sale, rekao sam: ’Ja ću uzeti dete, ti samo rodi’. Da li je trebalo da ih pustim da odu pod nož, a da ja ostanem po strani i brinem svoju brigu? Ne. Kada sam nepravilno postupio? Kada su mi naposletku donele svoju decu? Ne. Postupio sam pravilno zato što sam im dao svoju reč i one su mi poverovale. Sada živimo sa onim što imamo. Jeste nam teško, ali su deca živa, rastu, i pružamo im sve što možemo da im pružimo“.

Dok sam razgovarala sa ocem Nikolajem, njegova supruga mu je redom prinosila decu da ih nahrani. Gledala sam ih i shvatila da imaju svega dovoljno – bila je to zdrava porodica s dobrim ljudima, i porcija kaše je bila obilna. A ono što je najvažnije – imali su tople, iskrene odnose i žrtvenu ljubav. Njihova ljubav isticala je iz nepresušnog izvora.

Posmatraš tu porodicu i shvataš da oni nisu neki žitelji neba, već sasvim obični ljudi. Nalaze se na ivici svojih fizičkih i psihičkih mogućnosti, ali su preuzeli na sebe dobro, važno delo i čine ga bez ikakvog dvoumljenja i sumnje. A Gospod im daje silu.

To što rade oni treba da radimo svi mi koji sebe nazivamo hrišćanima. Dužni smo da ustanemo i da krenemo, ali mi to često izbegavamo. Pomozi, Bože, da tvoja deca krenu pravim putem i da osmisle svoj život. Ljudi kao što su otac Nikolaj i njegova žena su, naravno, zvezde vodilje u našim životima.

 

Razgovor vodila: Darja Barinova

Prevod za Centar za život: T. Ć.

Izvor: Istoriя nesostoяvšegosя ubiйstva

 

 

Komentar

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*