Dok ja gunđam, ona se osmehuje – porodični život s devetoro dece

Porodica oca Nikolaja Eraka živela je u Sibiru pre nego što su se preselili u Ribinsk [drugi najveći grad u Jaroslavskoj oblasti u Rusiji, na ušću reke Šeksne u Volgu]. Roditelji devetoro dece stekli su veoma zanimljivo iskustvo poredeći stavove društva prema velikim porodicama u različitim delovima Rusije. Kako kažu, životne teškoće učinile su ih istinski jakom porodicom.

Porodica Erak

Sveštenik Nikolaj Erak, 47 godina, nastojatelj Crkve Sv. Serafima Virickog u Ribinsku

Tatjana, 43 godine, nastavnik fizike

U braku su 18 godina.

Deca:

  • Ivan, 17 godina, student na Fakultetu za vazduhoplovstvo u Ribinsku
  • Ekaterina, 15 godina, učenica devetog razreda pravoslavne škole u Ribinsku
  • Petar, 15 godina, učenik osmog razreda iste škole
  • Nikolaj, 13 godina, učenik sedmog razreda
  • Marija, 11 godina, učenica petog razreda
  • Ana, osam godina, učenica drugog razreda
  • Fjodor, šest godina
  • Jelisaveta, tri godine
  • Serafim, četiri meseca

Otac Nikolaj:

Moju suprugu i mene spojio je Gospod – bio mi je dat jasan znak odozgo, ali ne bih ovde govorio o pojedinostima jer je to veoma lična stvar. Pohađali smo istu bogoslovsku školu u Omsku [grad u zapadnom Sibiru, na reci Irtiš]. Zaprosio sam je. Venčali smo se u crkvi veoma skromno.

Desilo se da smo na samom početku našeg porodičnog života, kada se muž i žena obično prilagođavaju jedno drugom, ulazili u veoma česte konflikte – ne međusobno, već s našim roditeljima. To nas je zbližilo – supruga i ja smo verujući, a naši roditelji nisu. Rukopoložen sam jako brzo nakon venčanja. Tatjanina majka je bila protiv i stalno je kritikovala kćerku što se „nesretno” udala. Mi smo jedno drugo podržavali i ta uzajamna podrška nas je istinski sjedinila.

Naravno, bilo je veoma teško biti pod stalnim pritiskom roditelja. Međutim, nakon rođenja našeg drugog deteta, zahvaljujući Božanskom proviđenju, dodeljena mi je jedna seoska parohija. Tokom sedam godina našeg života na selu, blagosloveni smo sa još četvoro dece. Bila bi to prava noćna mora da smo živeli u Omsku, pod nadzorom naših roditelja. Kada nam se rodilo treće dete, počeli su sve vreme da nam spočitavaju naš „pogrešan” način života. Odrasli su tokom 60-ih godina 20. veka kada je prosečna porodica imala jedno dete i kada je svako radio na „izgradnji socijalizma”. Porodica s mnogo dece smatrala se nesrećnom. Majka moje supruge nazivala je sopstvenu kćer parazitom: „Lenja si, sediš kod kuće, ne radiš ništa i nemaš posao!”

Ljudi u mestu gde smo živeli videli su nas drugačije. Život u Sibiru je bio teži, ali smo nakon preseljenja u Ribinsk osetili olakšanje – u evropskoj Rusiji stav prema velikim porodicama je bolji. To se naročito moglo videti u socijalnim službama. U Sibiru ima malo porodica s mnogo dece, čak i među sveštenicima. Nakon što smo prvi put posetili socijalnu službu u Omsku, moja žena je rekla: „Tamo više ne idem!” Čim su je videli, optužili su je za sve smrtne grehe. Posle sam ja tamo odlazio. Međutim, ovde, u Ribinsku, ljudi su dobro nastrojeni prema nama, i u socijalnim službama i na ulici. Ovde vlada drugačiji mentalitet.

Oduvek sam maštao o tome da budem otac mnogo dece. Želeo sam sedmoro dece. Moji roditelji su imali četvoro i ja sam bio najmlađi. Prve dve devojčice bile su mnogo starije od mene, odrasle su i otišle, a ja sam živeo s trećom sestrom. Od mojih najranijih dana formirao sam mišljenje da je imati jedno dete kao nemati nijedno, da su dvoje dece kao pola deteta, a da su troje dece kao jedno dete. Toga sam postao u potpunosti svestan tek kad sam počeo da se budim svaku noć da nahranim naše treće dete, Petra. Ekaterina je bila još uvek beba i supruga ju je dojila, te sam ja ustajao noću da hranim Petra. Tek tad sam shvatio da je imati troje dece isto što imati jedno dete. A nakon petog deteta više nije važno koliko dece imate. Bilo nam je teško dok su deca bila mala. Ali kada su starija deca odrasla, brinula bi o mlađima i bavila se kućnim poslovima. Čim vam deca napune dvanaest godina, život vam postane malo lakši.

 

 

U vaspitanju dece nastojimo da se držimo zlatne sredine. Naravno, Gospod dugo čeka da se popravimo pre nego što nas kazni. Tako i mi postupamo sa svojom decom. Naravno, nismo uvek dovoljno strpljivi, ali ipak ne kažnjavamo često naše mališane. Kaznimo ih ako se puno svađaju, ako se naš najstariji sin oseća na duvan ili ako lažu. Ali mali nestašluk ne zaslužuje kaznu.

Nemoguće je izbeći sukobe između dece. Živimo u trosobnom stanu i povremene male svađe su neizbežne. Čim dva deteta požele istu stvar, eto vam svađe. I pored toga, ne mogu da se setim nijednog slučaja kada su se naša deca potukla. Kako izreka glasi – kad čeljad nisu besna, kuća nije tesna. Kada je troje naše dece otišlo u dečji kamp, osetio sam teskobu – kada vaša tri voljena bića nisu tu, osećate se nepotpuno. Moja supruga i ja navikli smo da budemo sve vreme okruženi mališanima. Možda ćemo u starosti biti neko vreme sami, ali možda i nećemo. Nedavno smo dobili zemlju u zakup, pa ćemo, ako Bog da, ove godine početi da gradimo kuću.

Supružnici se suočavaju s različitim iskušenjima. Neverujući ljudi ne shvataju da su to sve đavolske podvale i da misli i osećanja koji se pojavljuju u našim umovima i srcima često nisu naši. Nama verujućima je lakše. I mi, naravno, doživljavamo demonske napade, ali oni prođu. Iskrenost je veoma važna. Moja supruga i ja nikada se nismo ozbiljno posvađali, iako ponekad ja zanovetam njoj ili ona meni. Ali kada god ja gunđam, Gospod podari mojoj supruzi pozitivno nastrojenje, te ona oćuti ili se čak osmehuje, a kada god ona gunđa, Gospod meni podari dobro raspoloženje.

Zašto da joj uzvraćam istom merom ako vidim da je pod udarom nečistih sila. Prosto strpljivo čekam. Naposletku, mi smo jedno telo. Moramo biti u stanju da praštamo.

Ne primoravamo decu da idu u crkvu. Naš najstariji sin se pričešćuje, premda retko, i pohađa nedeljnu školu u crkvi koja se njemu sviđa. Iako ne ide na službe, bar ide u nedeljnu školu, i slava Bogu. Molimo se za njega, jasno nam je da on želi da samostalno donosi svoje odluke. Ostala deca još nemaju takvu želju. A on i njegov drug pošli su s nama u crkvu na Vaskrs, ispovedili se i pričestili. Takođe su poveli i jednu devojku, koja se takođe ispovedila i pričestila. Iako tinejdžeri znaju da prave gluposti i budu tvrdoglavi, seme čestog pričešćivanja zasejano u njihovim dušama od detinjstva živi u njima zauvek.

 

Tatjana:

Udala sam se u dvadeset petoj godini. Radila sam u školi i išla u crkvu. Jedino sam ja išla u crkvu u mojoj porodici – ostali ukućani nisu bili religiozni. U pravoslavlju sam pronašla odgovore na brojna važna pitanja. Odrasla sam bez oca. Majka je bila uspešna, radila je kao inženjer u fabrici, ali je nedostatak sreće uticao na njen karakter. U crkvi sam videla potpuno drugačije porodice – ti ljudi su bili ispunjeni drugačijim emocijama i smislom. Nisu ih povezivale materijalne veze, već nešto drugo. Posmatrala sam ih i razmišljala: „Želim i ja da živim isto tako.” Gospod je uslišio moju molitvu – otac Nikolaj me je zaprosio i odmah sam pristala.

 

 

Moji roditelji su bili protiv toga da se udam za budućeg sveštenika. Uspešna devojka koja je završila fakultet s najvišim ocenama, koja je radila, a zatim, sasvim iznenada počela da ide u crkvu i postala žena sveštenika! Savršeno ih razumem – njihova kćerka je počela da živi suprotno njihovoj duboko uvreženoj ideji „ispravnog” života. Bilo im je teško da razumeju. Ali, kako je otac Nikolaj dobro rekao, taj nedostatak razumevanja među našim roditeljima učvrstio nas je i pomogao nam da se bolje upoznamo. Jedva da smo razgovarali pre našeg venčanja u crkvi. Jednog dana sam videla mladića koji je izlazio iz oltara i pomislila: „Volela bih da se udam za mladića kao što je on.” Otac Nikolaj me je zaprosio uskoro nakon toga.

Uopšte nisam bila spremna da budem majka mnogo dece. Bila sam jedinica i u detinjstvu sam se družila čak i sa svešteničkim porodicama bez dece. Ali uprkos svemu tome, prihvatila sam svako naše dete kao dar, bez razmišljanja. Ponekad me ljudi pitaju: „Da li stvarno želiš da opet menjaš pelene?” Tačno, veoma je teško nositi taj težak teret i lišiti sebe skoro svega. Nakon rođenja naše poslednje bebe, nisam izašla iz kuće dva meseca. Ali osećanje koje mi je Gospod podario je neopisivo. To predivno osećanje pomaže mi da prevaziđem sve teškoće.

Po mom mišljenju, nedostatak želje za rađanjem potiče iz unutrašnjih problema. Možda takve žene imaju loš odnos s muževima ili se plaše osude drugih. U Omsku je, dok smo tamo živeli, bilo svega nekoliko mnogodetnih porodica. Kada odete u park s petoro dece koja su jedno od drugog starija svega godinu dana, a pritom ste iscrpljeni, ljudi počnu da zure u vas, da vas analiziraju i govore loše stvari. Za njih je velika porodica značila porodicu s problemima. Ljudi su me uvek pitali: „Kakve ste škole završili?” U Ribinsku ima mnogo više mnogodetnih porodica i zaposleni u socijalnim službama i bolnicama dosta su ljubazniji. Pritom vam ljudi ne postavljaju čudna pitanja na ulici.

Jednom smo otišli u posetu prijateljima u Kurgan [veliki grad na reci Tobol na jugu zapadno-sibirske ravnice] i kada god bih izašla napolje s decom, stranci bi me obasipali pitanjima: „Odakle ste? Kako je to moguće?!” Imala sam utisak da ljudi u tom gradu nemaju dece! Često čitam razgovore s roditeljima koji imaju više dece kako bih ublažila svoju unutrašnju paniku i rekla sebi: „Ja sam kao i svi drugi, normalna sam.” Svi oko mene govore mi da sam luda, da nešto sa mnom nije u redu jer imam toliko dece! Zato priču svake velike porodice doživljavam kao dašak svežeg vazduha.

 

 

Neobično je to što spoljašnji problemi pomažu da se održi bliska veza između muža i žene. To su, na primer, finansijski problemi, drugi ljudi, ili je neko loše govorio o vašem mužu i vi ga branite. Sve vas to povezuje. Pritom, supružnici moraju da razgovaraju. Čim počnete nešto da zadržavate u sebi, nastaju problemi. Oni iščezavaju čim iskreno porazgovarate. Svi smo ljudi, uvek možemo osetiti unutrašnje nezadovoljstvo, ali o tome treba da razgovaramo. Ne da se žalimo, već da razgovaramo tiho i konstruktivno. Naročito ako ste majka koja naveći deo svog vremena provodi kod kuće sa svojom decom, i čiji je muž njen glavni slušalac i sagovornik.

Ali glavna stvar koja ujedinjuje supružnike jesu vera i Crkva.

 

Autor: Ana Berseneva Šankevič

Prevod: T. Ć.

Izvor: “I Am Grumbling, While She Is Smiling”. The Eraks’ Family Life

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*