Abortusi su ozakonjeni genocid

Pre nekoliko godina na jedan praznik mladi bračni par me je pozvao u goste na kafu. Supružnici su tada imali dvoje dece. Dok smo sedeli na lepom balkonu mlada žena me je u ime svoje drugarice zamolila da joj kažem mišljenje Crkve o abortusima.

Rekao sam joj da prvo treba odgovoriti na jedno pitanje, kako bi se shvatio stav Crkve o tome: da li je začeti embrion ličnost? Da li je to punovredan čovek u razvoju ili nešto čovekoliko što iščekuje sunčevu svetlost i vazduh kako bi postalo punovredan čovek?

Objasnio sam joj da Crkva smatra da je embrion čovek od trenutka začeća i da zbog toga misli da je abortus ubistvo. Ovaj zločin je posebno odvratan zato što je usmeren protiv najnevinijih i najnezaštićenijih bića na svetu.

Na tome se naš razgovor završio.

Prošle su dve godine i mladi supružnici su me ponovo pozvali na kafu. Dok se kafa kuvala sedeli smo u kuhinji. Zajedno s nama je bio i mališan koji je pokušavao da načini svoje prve korake.

Pružio sam ruku kako bih ga pomilovao po glavi i čuo sam reči: „On svoj život duguje vama.” Mlada žena mi je ispričala kako je pre dve godine nameravala da izvrši abortus.

Na stolu se nalazio veliki nož za sečenje hleba. Pokazao sam ga i rekao:

– Uzmi i zakolji ga.

Majka je reagovala kao da ju je udarila struja:

– Šta to pričate?

– Zašto ti moje reči zvuče strašno?

– Oče, vi to ozbiljno pitate?

– Da. Želeo bih da shvatiš šta si tada mogla da učiniš. Vidiš pred sobom dete koje si tada htela da ubiješ? Sad ti se čini da je ubistvo strašno, a onda ti se nije činilo?

Naše društvo lije krokodilske suze za decom koja su se utopila ili su umrla od gladi, ali brani pravo na to da se ubijaju pre nego što ugledaju svetlost dana.

Gde su licemerni branioci ljudskih prava? Zar nerođena, ali živa deca nemaju čak ni ona prava koja imaju mačke i psi? I sve se to prikazuje kao napredak?

Koji otac i koja majka imaju pravo da traže poštovanje i ljubav od svoje dece, ako ona znaju da žive zahvaljujući slučajnom sticaju okolnosti, a ne ljubavi svojih roditelja – zato što im se posrećilo da se rode kao prvi ili drugi, a da su bili začeti kao treći ili četvrti, njihovi „pristojni roditelji” bi im smrskali glavu?

Društvo koje počiva na nepravdi i nečovečnosti degradira.

Demografski problem je glavna nesreća naše zemlje.

Ne prete nam u toj meri spoljni neprijatelji. Neprijatelji se nalaze među nama. Oni žive u mnogim kućama, nalaze se za skupštinskom govornicom, u bolnicama i porodilištima…

Oni koji su ozakonili pravo ubijanja nerođene dece i oni koji koriste ovo pravo. Pravi neprijatelji otadžbine i zaista nečovečni ljudi jesu oni koji se prema sopstvenoj deci odnose gore nego prema životinjama.

Najodvratnija izopačenost nastaje kada vrlinu smatramo glupošću, ismevamo čestitost, borimo se protiv istinskog prirodnog poretka i izopačenje nazivamo alternativnim životnim stilom.

Moramo reći svojoj deci da nikada neće postati srećna ukoliko na njihovim rukama bude krv nevinih bića koja su oni, kao novi Irodi, prineli na žrtvu na oltaru svog zadovoljstva.

Svojim sopstvenim postupcima umanjujemo vrednost ljudskog života.

Ko nam je dao pravo da se pravimo da smo napredni i civilizovani osuđujući one koji ubijaju decu pomoću oružja dok sami uništavamo sopstvenu decu?

Možda će mnogi moje reči smatrati surovim i provokativnim. Da, upravo to sam i želeo: to je provokacija upućena nemilosrdnosti svih onih koji su odgovorni za savremeni genocid abortusa.

Želim da zaštitim decu koja neprestano plaču, zato što nemaju oči da vide i usta da se osmehnu. Ubili su ih lekari po molbi sopstvenih roditelja.

 

Mitropolit sisanionski i siatitski Pavle (Joanu)

Prevod s ruskog: Marina Todić

Izvor: pravoslavie.ru/srpska

 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*